Kako sam ostao nepoželjan

Greškom logorskog general bojnika Viktora, završio sam na intenzivnoj u bolnici Sveti Duh na Črnomercu. Sreća je to, a ne u zatvorskoj bolnici KPD kod Ivić Pašalića.

Međunarodni Crveni križ došao je tada do dijela nepobitnih dokaza o seksualno sadističkim iživljavanjima mesarsko- kobasičarskog d.o.o. Kerestinec.

Neugodan slučaj, samo par tjedana prije glasanja u UN o priznavanju Hrvatske.

Međunarodni Crveni križ postao je neugodan i neumoljiv. Ima dokaze o onom što Hrvatska radi u Hrvatskoj. Ima dokaze i, još k tome, živa svjedoka.
Trebalo ga je ukloniti. Najviši vrh daje zadatak SIS-u, gosponu Perkoviću, da to riješi.

Za davanje meni, svjedoku, pune slobode puštanjem u Savu bilo je prekasno. Jedino što ostaje je deportirati me za Srbiju.
Oduzeto mi je sve. Nemam više stvari, nemam više stan, nemam više zdravlje. Deportiranje je pravo rješenje. Misle odgovorni.

U vidu magle, ispario je d.o.o. Klarić iz konc-logora Kerestinec. Trenutačno je uklonjen, i to od onoga tko ga je i postavio. Na njegovo mjesto stupaju profinjeni pendrekaši dostojanstvenog Laušića.
Mate_LausicA gospon Laušić, časno je preuzeo i samog kobasičara i njegovu industriju d.o.o. u svoj d.d. VP.

Mene, nepokretnog iz bolnice, strpali su na pokretan krevet. U Lipovcu 22. svibnja 1992. gurnuli su taj krevet u šator za razmjenu. To nije išlo. Ne dam se tek tako.
Paket se vratio pošiljatelju.

Ponovo sam bio raspakiran, ovog puta kod gospona Ivić Pašalića. Zatim su si truda zeli profesionalci gospona Laušića. Roba mora bolje i profinjenije da se obradi. Onda joj neće pasti na pamet da se ponovo vrati pošiljatelju.

Ovog puta u novu čistu smb vojničku uniformu, upakiran sam za slanje. 14 kolovoza 1992. u Nemetinu, novi pokušaj za isporuku Srbiji.
Ni ovoga puta nije prošlo. Paket se po drugi put vratio pošiljatelju.

Neugodno kada je dokaz tu. Za tako tvrdoglave, gospon Šeks, uvijek ima neki Goli otok. S njima u bajbuk Remetinec.
Kako sve ima kraj, tako sam i ja, nakon bajbuka, konačno dočekao slobodu.

Moji najdraži morali su se pomiriti s tim da se sa mnom ne mogu više ponositi. I domovina se morala pomirila. Preko noći domovina me nije mogla proglasit manjinom kao druge narode ili deportirati za Srbiju.
Nakon više od 20 godina, dio moje domovine ne može se pomiriti i prihvatiti istinu. Moji najmiliji su se pomirili, jer ih više nema.

Zagorci vele: mi smo na vek bili v dobri odnosi s Hrvatima.

Napustio sam lijepu našu. Otišao u EU.
I eto, svatko od nas se borio i izborio.

Kako smo se borili tak nam je, i tak nam bu, na vek i vekove.


Kako me kadija tuži i sudi

Home