Kako sam bio u zabludi

Visok, lijepo građen svijetlo-smeđi muškarac. Šarena uniforma bez čina. Samo obilježja hrvatske vojske. Dobro se uklapa u njegov izgled. Crne izglačane čizme. One su pravo ogledalo njegovih karakternih crta.

Susret treće vrste. Prostorije današnjeg DORH-a.
Njegova pesnica i moj grudni koš. Neplaniran, iznenadan i bolan udarac. Njegova izglačana čizma oborila me s nogu. Moja rebra nisu izdržala taj susret. Osam njih zapamtilo je crnu boju hrvatske čizme.

Ležim na podu sobe. Na leđima. Povratim se iz nadređenoga mi sna.
Diži se.
Tko si? Za koga radiš? Kojom se rukom krstiš? …

Pita me majstor svog zanata. Profesionalac.
Odgovaram kao na filmu. Film se vrti dalje. U glavnoj sam ulozi, ali film i gledam.

Uz pratnju, spuštam se niz kat Gajeve 30a. Stepenicu po stepenicu, čvrsto držeći se za gelender. Podrumska vrata ćelije za mnom se zatvore.

Prolazili su dani.
Kroz prozor logora Kerestinec, vidim, došao je majstor svog zanata. Ruka sama pođe na bolna rebra.
Sve može, samo da ne udara po već polomljenom.

Hrvatski vojnik gurne me kroz vrata u veliku praznu sobu.
Majstor se nije ni pomjerio. Gleda kroz prozor sa prekriženim rukama na leđima. Mali stolić i dvije stolice iza njega.
Prolaze sekunde koje su dužine sata. Ne okrenuvši se, otpusti desnu ruku i pokaza prema stolu. Sjedi, kaže.

Istog momenta shvatih, sada me neće tući. Kako je to fin osjećaj.
Povučem stolicu sa strane, kad već mogu birati, da mi sunce ne ulazi direktno u oči i sjednem. Gledam samo u stol i čekam.

Majstor se okrene. Laganim korakom priđe, povuče stolicu i sjedne meni s lijeve strane. Ne gledam u njega ali ga vidim. On gleda zamišljeno kroz prozor. U jednom momentu kaže: što znaš o Volareviću.

Te riječi i način daljeg razgovora, govore o potpuno drugoj osobi. Nema tu onog Bruce Lee koji mi je polomio osam rebara. Ovaj je smiren, obrazovan…
U tom momentu pogledam u njega i kažem: misliš o pajceku?
On samo klimnu glavom.

Moram priznati, nakon desetak minuta osjećao sam se dobro, da ne kažem ugodno. Kao da sam u društvu nekog starog poznanika.
Nakon približno dva sata razgovora, kaže mi: možeš ići. On je ostao i dalje sjediti.
Izašao sam iz sobe. Vojnik me je, ovog puta bez guranja, odveo nazad u ćeliju.

Dani su prolazili. Hrvatski vojnik, jednog popodneva, odvede me u praznu sobu. Stojim i čekam. Po glavi mi se mota: koji će se sada predator pojaviti da mi ravna rebra.
Otvore se vrata i lagano uđe majstor.
U meni se povrati živahnost. Kao da mi je klimnuo glavom, a možda i nije, u znak pozdrava. Stao je ispred mene. Nije gubio vrijeme.

Što znaš o Benčiću?
Nakon pola sata priče, ali prije nego što je krenuo, pitam ga: dokle ću ja biti ovdje?
Uskoro će te pustiti. Ti si čist. Bio je njegov odgovor pri odlasku.

Naredni dani bili su mi puno lakši. Očekujem samo dan da me puste.
Zabluda.

Dani su postali teži i mučniji. Više majstora nikada nisam vidio.

Nakon 280 dana, i nakon svega, majstor mi je ostao kao pozitivna osoba u sjećanju.
Jedno sam shvatio: to je bio profesionalac. Polomio mi je rebra, ali se nije iživljavao kao ostali. Očito da mu je to bilo u opisu radnog mjesta i rutine. Prvo lomi a onda pitaj. Imao je cilj. Svoj ili tuđi. Vrag bi ga znao.

Čudno, ali to sam mogao razumjeti. Godinama, u sebi sam nosio njegov lik. Želio sam ga sresti. Saznati tko je. Polomio mi je rebra, ali on mi je i vjerovao. U momentima kad nitko nikome nije vjerovao, on se dva puta vraćao meni. Ostao je tajna kao i mnoge druge.

Dvadesetak godina kasnije, pojavio se tužiočev svjedok na suđenju predatorima konc-logora Kerestinec. Malo sam googlao, tko je taj svjedok, Josip Perković. Nikada nisam vidio, a niti čuo, za tog starčeka.

Odjednom njegova fotografija iz 90-tih godina.
Srce mi je zalupalo. Pa to je majstor, profesionalac.
Ovaj sadašnji starček uopće ne liči na onoga majstora kojeg sam upoznao.

majstor-profesionalac
Pronašao sam sada gomile informacija o majstoru.
Zabluda.

Nisam mogao ni pretpostaviti da je on bio 01.
Vjerojatno, on se ne bi sjetio naših razgovora. Ipak, otišao sam do njegovog odvjetnika, sa manje bitnim razlogom. Zahvalio mu za ono što je nekad za mene učinio i usput mu kažem da je moj majstor iz logora njegov branjenik.

U dokaznom materijalu suda, pročitao sam što je moj majstor pisao u izvješću Franji Tuđmanu i Gojku Šušku u vezi mene.
Zabluda.

Moj majstor nije profesionalac. Moj majstor je običan ljigavac.

Na sudu prozvao sam majstora slikom, imenom i prezimenom. Ne za ono što je drugima uradio, to se mene više ne dotiče, već samo za ono što je meni uradio.
Očekivao sam njegovu reakciju. Kao profesionalca ili kao kukavice.

Podnio sam novu zasebnu krivičnu prijavu protiv njega, nezavisnu od ove rasprave.
Na dugom svjedočenju, mog majstora samo sam gledao i uživao. Na trenutak zamijenili smo uloge.

Nisam mu postavio ni jedno jedino pitanje. On se je pripremio. Čekao je da mu postavim pitanje.
Hajde, hajde, pitaj me, htio je reći. Ponio je dokumentaciju. Počeo se sam braniti, od mog nenapada.

Ja sam uživao a on gubio živce.
Zabluda.

Moj majstor profesionalac, bio je i ostao samo drska kukavica.


Kako ću ostati u zabludi

Home