Kako me kadija tuži i sudi

Kadija je naziv za sudiju u vrijeme Osmanlija. Njegova je dužnost bila nadgledanje i održavanje zakona u skladu s islamskim pravom.
Poznata poslovica kaže: “Kadija te tuži, kadija te sudi”.

Imao sam nesreću pa sam živio četiri decenije u totalitarnom režimu. Režim koji, prije nego te uhapsi, ispiše čitave tomove optužnice. Onda te deportira nedaleko na Goli otok.

Mnogi naši očevi ili djedovi mogu o tome pričati, naravno, oni koji su uspjeli pobjeći tom totalitarnom režimu.

U tom totalitarnom režimu vladala je prava nacionalna anarhija. Nije se znala nacija koja vlada u toj totalitarnoj vladavini. Ni religije u toj totalitarnoj vlasti nije bilo. Nisi znao čiji te Bog čuva. Nisi ni znao na kraju u koji ćeš raj otići.

Zahvaljujući našem presvijetlom Bogu i svijesti probuđenog naroda, zbacili smo jaram totalitarnog režima sa naših leđa.

Dočekao sam sreću da proživljavam u jednom demokratskom režimu. Režimu u kojem ne treba ni čekati optužnicu. Jednostavno, bit ćeš o državnom trošku deportiran tamo gdje će ti biti bolje.

Mnogi naši očevi ili djedovi mogu o tome pričati, naravno, oni koji su uspjeli pobjeći tom demokratskom režimu.

U vrijeme 90-tih, lako je bilo totalitarnog agresora prepoznati. Skineš mu gaće, pa ako je obrezan, na jednu stranu. Ako nije obrezan, pitaš ga kojom se rukom križa. Ako se pak ne križa, onda vjerojatno nije naš, pokažeš mu krpicu i pitaš: što je ovo? Kad odgovori: peškir ili ručnik, znaš na koju ćeš stranu totalitarca ćušnuti.

Sada nema više nacionalne anarhije. Sada je iskreno jednoumlje. Demokratskom metodom, preko noći, sve one nacije drugačije od naše, proglašene su manjinom.
Kako je to lijep osjećaj.
Legneš navečer u krevet sa partnerom, nedaj Bože, druge nacije. Probudiš se ujutro, kad u krevetu pored tebe manjina. Naravno, i manjinska zakonska prava.

Kako sam samo sretan. Sada znam čiji Bog me čuva i u čiji raj ću otići. Nema više da ne znam čiji kadija će da me tuži a čiji da mi sudi. Nema više kadija islamskog prava. Samo naše izvorno domaće.
Da ne bi bilo rekla-kazala, evo mog primjera.

Godine 1992. skinuše mi gaće, ali ništa. Liči na naš. Ipak otkrio me peškir da nisam naš.

Demokratski, bez pisanja prijave ili optužnice, navukoše mi jastučnicu na glavu da vidim budućnost. Demokratski, takozvanim obavjesnim razgovorom, istresoše me iz gaća. Tom prilikom, poveća mi se broj rebara za 18. Isprave moju lijevo nastrojenu kičmu, na pravu stranu, u desno. Zipuju ili komprimiraju volumen mojih bubrega.

Napišem reklamaciju kadiji. Obavjesni razgovor nije bilo potpisan. Nepoznati su izvršioci.
Nakon dvije godine kadija mi odgovori: odbija se reklamacija. Objašnjenje: Dudek i Regica nisu izvršioci. Pravni lijek: imate pravo žalbe.

Da se vrnem u 1992.
Već pet mjeseci demokratski me obrađuju. Dva puta me pokušavaju deportirati u bolji život. Kadija još nije čuo za mene, a bogme ni ja za njega. Konačno, demokratski režim veli, pa možda je naš. Dajmo ga kadiji.

Kadija pokrene postupak. Još dva mjeseca demokratski režim me njeguje. Kadijin postupak traje, a režim me ponovo pokušava deportirati u bolji život. Ipak, na kraju krajeva, kada već neću u bolji život, dođoh pred kadiju. Kadija me malo pazi i mazi pa kaže ‘ajde idi. Ipak si naš.

Petnaest godina kasnije, 2007., EU kadija vrati našeg kadiju na popravni.

Pet godina još je trebalo našem kadiji da donese presudu s kojim se ne slaže. Ponovo, nakon tri godine, 2015., naš novi kadija počinje ispočetka.

Što bi Galileo Galilei rekao “Eppur si muove!”.


LOGOR GAJEVA: Prvi dan

Home