Dan 04-07-1992

Prije podne prebacuju me u drugu dvokrevetnu sobu. Dijelio sam je sa Pukijem.
Puki je bio aktivni potpukovnik. Njega, i još nekoliko, su uhvatili na putu, u autu, audiju.
Kasnije mi je kroz prozor pokazao taj auto kojega je sada netko tu vozio. Jednostavno rečeno, Puki se bavio švercom auta, pa je i naletio.

Od tada pa do kraja logorovanja, mene više nitko nije tukao ni maltretirao.
Postojao je ustaljeni režim kojeg su se svi manje više pridržavali.
Nas dvojica smo bili jedini viši oficiri u logoru i bili smo odvojeni od ostalih. Imali smo kao neku, nazovimo to, privilegiju. Prisjetili su se da postoji i Ženevska konvencija. Nas nisu vodili da radimo.

Puki je zapovijedao i izvodio tjelesne vježbe sa logorašima. Ja sam obično sjedio sa strane, vjerojato zbog fizičkog stanja ili čina.
Na vježbama je bilo oko 30-tak civila i 10-tak uniformiranih logoraša. Među civilima su i meni neki poznati iz zatvorske bolnice.

Osim Pukija nisam ni sa kim kontaktirao. Postojala je jedna grupa uniformiranih vojnika JNA koja se ponašala slobodnjački. Sa njima Puki nije imao ništa.
Puki mi je rekao je da su se oni predali u nekom skladištu. Ovdje su ih doveli da čekaju do razmjene. Više puta su im prepustili čuvanje drugih logoraša. Njihovom kapetanu povremeno su dali i pendrek kojim je druge logoraše udarao.
Kasnije sam vidio i kapetana. Prepoznao sam ga. Znao sam mu i ženu. Kapetan Gidić Duško. Bili smo jedno vrijeme u Travniku. Nikada o njemu nitko nije mogao neku lijepu riječ reći. A žena, dok smo još bili solo u samačkom hotelu, doktorica Nermina, bila je top. [ Gidić je iz logora u Lori bio prebačen u Kerestinec. Sada žive u Nizozemskoj.]

Događaj kontrola

Dani su prolazili. Jednog dana došla je kontrola. Dvojica uniformiranih. Jedan sa bradicom. Čini mi se da sam ga već negdje vidio. Aristokratskog držanja. Iza njega jedan meni poznat. Moj bivši kolega, kapetan [Biškić Marijan] iz Centra na Črnomercu. Sada vidim čin brigadira na njemu.

Puki i ja stojimo. Oni nas gledaju, nitko ništa ne govori. Onda brigadir kaže bradatom: to je major Gračanin. On izusti: ooo, i priđe mi bliže. Kako se osjećate sada, pita.

Malo sam zatečen. Ne mogu reći da mi nije imponirala ova ljubaznost i persiranje nakon dosadašnjih poniženja. Kažem: dobro. Imate li kakvih primjedbi? nastavi on. Ne, odgovorim.

Kada su izašli pitam Pukija: tko je ovaj? On je šef svih logora, a ovaj drugi mu je zamjenik. On je bio Tuđmanov tjelohranitelj. Već je i ranije bio ovdje, veli Puki.

Događaj ženska

Pukija i mene nitko ne dira. Vidio sam jednu malu, smeđu, srednje mase, žensku osobu. Nosila je uniformu sa oznakom VP. Pomislio sam, vjerojatno je zadužena za drugu stranu gdje su bile žene.
Često je bila na ovoj strani. Očito su joj muški bili draži.
Znala je gadno vikati na logoraše. Postrojavala ih je vani. To je jedino što sam mogao čuti kroz prozor. Po reakciji zatvorenika moglo se zaključiti da se koristila dodatnim “argumentima”.
Bila je u elementu dokazivanja svoje vlasti pred muškim kolegama VP, a nad muškim logorašima. [Godinu kasnije vidjeli smo se u tramvaju. Ona sa malim djetetom.]


Dan 14-08-1992

Home