Kako sam postao logoraš

Pukovnik Dragutin Šlopar, General bojnik Dragutin (Mijin) Šlopar, rođen 11. lipnja 1942. Mihovljani, (umro 7. ožujka 2004.) bio je pomoćnik načelnika Glavnog stožera OSRH od 1993. do 1999. a krajem 2002. umirovljen je s dužnosti načelnika Uprave za Logistiku Glavnog stožera OSRH.
10. prosinca 1991. primio je od strane JNA Centar na Črnomercu. Na kratko ga je predao profesoru Mati Obradoviću (da bi i on dobio čin brigadira) i onda se ponovo u veljači 1992.godine vratio za Načelnika Centra.
Do 1983. radio sa mojim ocem, do njegove mirovine, u TU komande 5.armijske oblasti.
Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, malom zagorskom selu, nakon čega se odlučuje za vojnički poziv. Upisuje i završava Tehničku srednju školu, visoku Vojno-tehničku akademiju na Črnomercu.
U listopadu 1992. bio je svjedok u izmišljenom postupku koji je pokrenut protiv mene.
moj je nadređeni u ispomoći za transport iz Slovenije. 15. rujna 1991. vraćam se nazad u Centar, Tehničku Vojnu Akademiju na Črnomercu. Dan kada je započela sveukupna blokada Centra.

U Centru sam bio major, predavač na predmetima Arhitektura Računarskih sistema i Simulacije sistema matematičkim modelima.
Aktivno učestvujem u zaštiti centra od pljačke i uništavanja u skladu sa mojom danom životnom obavezom i vojničkom zakletvom.

Dobro sam poznavao cjelokupnu infrastrukturu centra. Zaštita i, tada, suvremeni video nadzor cijelog Centra, sa komandnom sobom, bio je moj projekt i praktični rad započet još 1989. godine.

Dao sam svoj mali doprinos zajedničkom dogovoru, mirnoj podjeli Centra.
Tehnički dio primopredaje obavljen je sada, sa brigadirom HV, Dragutinom Šloparom.

Rekao sam Šloparu, kada se vratim iz Beograda, ako bude što trebao u vezi elektronskog sistema zaštite, rado ću mu pomoći. Bio sam, i ostao sam, ponosan na ono što sam projektirao i napravio. Još (danas) 2014. koristi se dio sistema, ulazne porte

tsc_1991Centar sam napustio 10. prosinca 1991. godine. Sa konvojom preko Bosne odlazim za Beograd.
Nisam želio biti dezerter. 16. prosinca 1991. godine, predao sam pisani zahtjev za demobilizaciju i napuštanje JNA. Bez dvoumljenja, napisao sam iskreni razlog demobilizacije.

Preko Mađarske, 21. prosinca 1991. godine, vratio sam se u svoj stan na Trnju, Roze Luksemburg 2/9. Doveo k sebi svoju, tada osmogodišnju, kćer.
Iste večeri došla su dvojica policajaca. Priveli me na službeni razgovor u policijsku postaju Trnje.

Saslušavao me inspektor S. Čoh. Nakon četiri sata saslušavanja, napravljena je službena zabilješka. U skladu sa, tada objavljenom Saborskom uredbom, da se protiv svih časnika JNA koji nisu učestvovali u oružanim akcijama protiv Republike Hrvatske i koji napuste JNA do Božića, 25 prosinca 1991. godine, neće pokretati nikakav kazneni postupak, bio sam pušten kući.

Narednih dvadesetak dana pripremao sam se za novi život. Oduvijek sam maštao o životu na selu. Nekoj maloj farmi.
Jutro, 10. siječanj 1992. godine. Pošao sam za Zaprešić u nabavku kaveza za zečeve. U prolasku, na Črnomercu stanem i svratim u Centar. Namjera mi je bila da pitam brigadira Šlopara ima li kakvih problema sa elektronskom zaštitom.

Mate_ObradovicBez ikakvih problema, prijavio sam se na porti i ušao u upravnu zgradu. Popeo se na kat. Sve mi je poznato. Unutra nisam zatekao brigadira Šlopara. Bio je brigadir Mate Obradović.Mate Obradović, (Metković, 1. siječnja 1956.) umirovljeni general-bojnik Hrvatske vojske. Aktivna vojna služba: 1991.-2012.
do prosinca 1991. bio je samo profesor
1991. brigadir(manje od 3 mjeseca bio je u Centru,imao sam peh)
1995. stožerni brigadir
2003. brigadni general
2005. general bojnik
2007. smijenjen s položaja glavnog inpektora HV-a i vojno stegovni sud zaustavlja njegovo napredovanja u službi
2013. tuži MORH i potražuje 520 tisuća kuna za rad izvan radnog vremena, dok je bio zapovjednik protupožarnih snaga OSRH, a intervencije je koordinirao telefonom.
Tada sam ga prvi i jedini put vidio.
Rekao je: ti si onaj koji je minirao Centar. Jesam, odgovorim, i ja sam ga i razminirao. Centar je bio iznutra miniran a ne izvana.

Pozvao je, naglašavam, civilnu policiju. Policija je došla. Brigadir Obradović im je, bez ikakvog objašnjenja, kazao da me odvedu. Njemu je bilo znano gdje. U Gajevu.

Od tog momenta, pa narednih 230 dana, do 26-08-1992, bio sam samo kidnapirani objekt.
Objekt iživljavanja. Objekt bez ikakvoga pravnog postupka. Objekt u vlasništvu gospode Klarića i Laušića.
Ne pritvorenik. Ne zatvorenik. Ne osuđenik. Ne zarobljenik.
Bio sam objekt bez ikakvih minimalnih ljudskih prava.
Bez ijednog objašnjenja. Bez kontakata sa vanjskim svijetom. Bez kontakata sa porodicom.

Ubačen sam u proizvodnu traku ratnih zarobljenika Republike Hrvatske. Jedan d.o.o. u kojem samo mesar kobasičarske struke odlučuje kada, kako i gdje će tko svoje konačište naći.
konclogor
Tako sam postao logoraš, možda bolje zvuči konačištar. Pri kraju tog logorovanja, obukli su me u uniformu JNA. Na leđa velikim bijelim slovima dobio sam RZ. Bez broja, jer vjerojatno tako velik broj ne bi uspio stati.

Izdržao sam iživljavanja od 230 dana. Nakon moje upornosti, tvrdoglavosti, bolje rečeno bandoglavosti, konačno 26-08-1992 pravno je pokrenut istražni postupak.
Moja krivica je, po čl. 119 st.1 KZ RH, služenje u neprijateljskoj vojsci, od 8. listopada 1991. do 10. prosinca 1991. kada je RH prekinula sve državno-pravne veze sa SFRJ.
Nakon 230 dana od nepoznatog kidnapiranog objekta postao sam subjekt. Narednih 50 dana pritvorenik u Remetincu.
280 krvavih dana i noći nepovratno izgubljenih.

Mogao sam tada nastaviti započeti put za Zaprešić, u kupovinu kaveza za zečeve, ako već nisu prodani.


Kako je formiran logor

Home