Dan 22-05-1992

Došao je dan deportacije. Iz Crvenog križa su mi rekli da ću poslije ovog biti slobodan.

Po grupama izveli su nas van. Vidio sam nekoliko autobusa. Uz prisustvo Crvenog križa ušao sam u jedan od autobusa.
Desno zadnje sjedište do stakla. Sjedio sam i samo promatrao. Puno nepoznatih. Ponekog pojedinca se i sjećam. Neki gledaju u mene kao u izložbeni primjerak. Dugo smo stajali. Naš autobus je bio skoro pun.

Konačno smo i krenuli. Nisam se osjećao dobro od vožnje. Svi prozori su bili zatvoreni, a bilo je vruće i zagušljivo. Četiri ili pet stražara bilo je u autobusu.
Svi smo morali spustiti glave dole prema koljenima. Svako malo bi divljački vikali: spusti glavu. Udarali pendrecima, po glavi, po leđima. Samo su udarali. Nisi se umorili. Stali su tek kada je autobus stao. Ponašali su se kao da doživljavaju neku vrstu orgazma. Mene nisu dirali.

Negdje smo stali [Lipovca]. Opet čekanje. Otvorili su vrata od autobusa. Konačno sam malo došao k sebi. Počeli su izlaziti. Meni kažu: majore ti ostani.
Nakon nekog vremena došli su iz Crvenog križa. Polegli su me na pokretni krevet i gurali negdje po cesti oko 300-400m. Do nekog velikog šatora. Netko drugi je preuzeo krevet i zaustavio se sa njim u sredini šatora.

Priđe mi netko u uniformi. Poznata osoba. Pa to je pukovnik Milanković, ako se dobro sjećam. Stanovao je u Novom Beogradu pored zgrade gdje sam ja nekada rastao. On je bio zadužen za informatiku u TU SSNO. Često sam poslom bio kod njega.
Pita me: znaš li tko sam. Klimnuh glavom: da.
Nastavi: došao si na razmjenu, moraš mi reći hoćeš li kod nas ili se vraćaš nazad.
Odmahnuh glavom i kažem: nazad.
A on: znali smo. Dali smo 100 za tebe. Ćuti, gleda me, pa kaže: Ono sa Šljivićem ti je stvarno bilo dobro. Idi, leći se.

Ponovo me preuzme Crveni križ i odgura do autobusa. Tu nas se prikupilo 5 ili 6. Dvije žene. Došao je i stražar. Spusti me pored autobusa a krevet odveze.

Počeli su pristizati logoraši iz srpskih logora. Poneki bi samo bacio pogled na nas. Oni su dobili flaše sa vodom. Jedan od logoraša donio je nama nekoliko flaša sa vodom.

Logoraši uđu u autobus. Mi smo ušli zadnji. Nas su posjeli na zadnja sjedala.
Unutra nije bilo stražara. Jedna od žena sjedila je pored mene. U jednom momentu ona mi kaže: mislile smo da su te ubili.
To je bila žena koju smo golu gledali u sobi.

Kada smo stigli bio je mrak. Tišina. Opet Visoki [Ljubičić] otvara vrata. Mislio sam da ćeš otići svojima, kaže on.

Velika soba. Par kreveta unutra. Mislim još dvojica novih su unutra. Odem do kreveta i legnem. Kako sam legao, ne znam što se poslije desilo. Vjerojatno noću, netko od zatvorenika je zvao stražara. Sjećam se unijeli su me u auto, ovog puta vozili su me u običnom autu na zadnjem sjedištu.

Ponovo sam se našao u zatvorskoj bolnici i ponovo na infuziji.

Čekam samo da me puste kući. Za tjedan dana brzo sam se popravio. Dobio sam jedan dan posjetu u sobi. Doktorica i još netko sa njom. Pita: kako sam, dobro: odgovorim.

ivic_pasalic_1992Kasnije dođe čuvar. Sa tim čuvarem često sam znao razmijeniti više riječi. On me je zvao: generale. Pitam ga tko je bio ovaj. On kaže: ravnatelj, Ivić Pašalić.

Za koji dan ponovo u aluminijski kavez i nazad logor.


Prije druge razmjene

Home