Dan 13-05-1992

Gubio sam na težini, ali nisam se tako strašno osjećao kako sam izgledao.
Zatvorska je bolnica ali vrata sobe su mi bila stalno širom otvorena. Mogao sam se u svako vrijeme slobodo odvozati do wc-a, do tuša.

Jedne večeri dobio sam u sobu cimera. Dečko 20-tak godina. Iz Odžaka. Ranjen je na nekoliko mjesta, ali ništa opasno. Ne može još sa kreveta. Malo smo pričali.
Dođe bolničar po mene. Kaže: hoćemo majore. Kažem: nema problema. Pita me hoću li niz stepenice ili liftom. Nasmiješim se i kažem: naravno, stepenicama.

Došli smo u prizemlje. Malo čudnog?. Nikada tu nisam išao. Pitam: gdje idem?. On kaže: vraćaš se u logor.
Kao da me je štapom udario preko nogu. Brzo me prihvati i posjedne.

U, vreći koju mi je dao, dobio sam onu moju staru logorsku garderobu. Za hlače mi je dao komad kanapa da ih stisnem da ne spadnu sa mene.
Bolničar donese ampulu analgina. Odlomi i da mi da popijem.

Ulaze dva uniformirana. Jedan je Visoki [Ljubomir Ljubičić]. Na rukavu ima onu trokutnu maramicu, oznaka vojne policije. Potpiše i kaže: idemo majore.

Ispred je pick-up. Otvori zadnja vrata i kaže: ulazi. Uvučem se unutra. Kavez, sav u glatkom aluminiju. Negdje u svojoj glavi sam odlutao. Vjerojatno i od onog što sam popio. Znam da smo nakon nekog vremena stali. Rekao bih pred nekim usputnim kafićem. Otvore se vrata. Visoki me pogleda i kaže: još je živ. Zatvori vrata.

Staro mjesto. Vučem se nogu pod nogu. Hodnik desno. Mala sobica. Unutra jedan vojnički krevet ispod kosoga prozora.
Visoki se ponaša kao neki šef. Meni kaže da stanem pored zida. Drugi stražar sve po sobi pretražuje. Visoki sjedne na krevet i pita: koliko ti je godina?
39 gospodine -odgovorim.
Četrdeset nećeš dočekati – kaže, pa nastavi: sinoć sam bio sa onom tvojom. Kako dobro puši. Dalje sve u tom stilu nastavi.

Stojim naslonjen na zidu. Toplo je. Sa mene samo voda curi. Pokušavam ostati na nogama. Otkazale su. Našao sam se na podu. Visoki viče: diži se.

Ovoga puta vikanje nije pomglo. Ostao sam na podu. Visoki je izašao.
Malo zatim dođe drugi stražar i donese tanjur pun makarona sa sirom.
Pojavi se ponovo Visoki: da si to pojeo dok se vratim. Zatvori vrata. Stavio sam jednu ili dvije žlice u usta, ali nije išlo.
Kasnije sam se nekako dovukao do kreveta.

U logoru se nešto dešavalo. Visokog dugo nije bilo. Otvore se vrata i pojavi se on.
Tko ti je rekao da ideš na krevet? pita on. Polako se dižem se. Stojim. U kratkom vramenu završim na podu.

Kako bih rado da me više nema. Sa svojih 45 kg ne mogu ništa. Mislim, možda da si razbijem glavu o pod. Ali ne mogu da podignem glavu da sa njom jako udarim. Ostao sam na podu.

Tu mi sada nedostaje noć i jutro u sjećanju. Ponovo sam u aluminijskom kavezu. Stigli smo na isto mjesto od jučer. Presvuku me. Ovog puta idem sa kolicima nazad. Ponovo infuzija.

Popodne došli su iz Crvenog križa. Tražili su me svuda, pa i u logoru. Kaže da im nitko nije želio reći gdje sam. Išli su do najviših.
Saznao sam da je bila planirana razmjena koja je propala.

Kažem: ali ja ne idem na razmjenu. To je deportacija.


Prije prve razmjene

Home