Dan 22-04-1992

Interni odjel KPD bolnice u Šimunskoj bb.
Sam sam u sobi.
Dođe jedna vesela mlada sestra. Pjevuši neku pjesmicu o kalodont pasti za zube.
Popravi sve po meni. Dogura kolica za sjedenje. Izvadi mi kateter i kaže da pokušam na kolica i do wc-a. Nije išlo. Završio sam na podu. Ipak, stao sam na vagu. Ona mora svakodnevno mjeriti moju težinu. Bilo je nešto oko 50 kg.
Sa Svetog Duha dovezli su me samo sa jednom vrstom infuzije. Tako je i ovdje nastavljeno.

Dan poslije, došao je i Crveni križ. Bili su ljuti. Nitko ih nije obavijestio da su me prebacili iz bolnice. Nisu znali gdje sam.
U razgovoru sa njima, kažem, da, pošto sam u zatvorskoj bolnici želim da znam što sam uradio. Protiv mene nije pokrenut nikakav postupak. Neka pokrenu nekakav postupak ili neka me puste kući. Najavio sam da ću početi štrajk glađu, sve dok ne pokrenu krivični postupak protiv mene.

Sestra donese ručak. Do sada više od mjesec dana nisam ništa stavio u usta. Živio sam samo od infuzija.
Kažem sebi, ovo sve više nje vrijedno. Do sada nisam jeo a i ne osjećam glad, a ni potrebu za jelom. Zašto ne bih istjerao neku pravdu. Ako uspijem, dobro je a ako ne, ionako mi nije jako stalo do ovakvog života.

Nisam takao ručak. Rekao sam da mi se ne jede. Slijedećih dana nisam ništa jeo. Nakon trećeg dana dobio sam dodatnu flašicu infuzije.

Za 39. rođendan, 27-4-1992, dobio sam veliki buket cvijeća od Crvenog križa. Istog dana uspeo sam i sam otići do wc-a. Moja težina je pala na oko 46 kg.

Crveni križ mi je redovito dolazio.
Jednog popodneva u sobu je dovezeni mladić 25-30 godina. Lice teško prepoznati. Bio je preplašen i izgubljen. Kaže samo su ga na ulici napala dvojica u uniformama. Bez ikakvog razloga. Kada su ga ubili od batina onda su ga počeli ispitivati.

Mislim, kako mi je poznata metoda. On mi objašnjava da su oni nešto međusobno rekli, kao, nije to on. Došla je policija i dovezli ga ovdje. On je Hrvat i nema ništa sa Srbima. Objašnjava meni!. Njegovi su roditelji poznati i imaju veze u najvišem vrhu.

Kažem mu, meni se čini da su tebe Manulićevi sredili. On kaže: a Manulić je tatin poznanik.
Ako je tako, kažem ja, nazovi tatu pa mu kaži. Tražio je od stražara da telefonira. Nemam pojma kako, ali sutra ujutro on je napustio sobu i bolnicu bez ijedne riječi.

Imao sam razgovor sa neuropsihijatrijom o razlozima mog štrajka. Nije bio previše dirnut mojim razlogom. Konstatirao je:privatni razlozi štrajka glađu.


Dan 13-05-1992

Home