Sveti Duh

Događaj krevet broj 5

Probudio sam se. U krevetu sam. Fino se osjećam.
Pored mene, sa desne strane još četiri kreveta. Prvi prazan, lijepo namješten. Na slijedeća dva leže dvoje. Spojeni su na cjevčice i flašice. Na zadnjem netko je skroz pokriven preko glave.

Pogledam na sebe. Ja sam isto tako spojen na cjevčice i flašice.
Na lijevoj strani razmak do zida koji je pola u staklu. Ispred stakleni zid. Iza stakla sjede dvije medicinske sestre.

Prilaze mi dvije ženske osobe. Smješkaju se. Pitaju kako se osjećam.
Nakon protekloga vremena i faca divljaka, ovo je bilo pravi melem.
Ništa me nije ni boljelo. Jedna me pipa, gleda flašce. Otkrije, gleda dalje. Druga je samo u tom trenutku napravila ustima: uuu.
Dobijem neku injekciju i fino mi je.

Događaj dan 2

Otvorim oči. Iza stakla nema sestara. Iza stakla sa puškom stoji jedan od onih predatora iz logora u uniformi HV. Gleda na mene. Zatvorim pa ponovo otvorim oči. Stvarno je tu.

Jedna sestra je u sobi i namješta krevet broj 1. Sestra se primakne meni da promjeni flašu infuzije.
Pitam: što radi onaj tamo. Ona je okrenuta prema meni i samo podigne prst na usta i kaže: pssss. Više mi nije bilo ugodno.

Došla je vizita. 5-6 doktora. Tu je načelnik odjela. Jako ugodan. Priča sa mnom o bolovima, o lijekovima. Nešto iz diktira drugima.

Kasnije se pojave ponovo one dvije doktorice. Buše i stavljaju mi subklaviju. Dok je okrenuta prema meni jednu zamolim da nazove moju prijateljicu. Samo da kaže da sam još živ. Govorim joj broj telefona. Ona ga zapiše na svom dlanu.

Kasnije su me vozili na snimanja. Moj bodyguard sa puškom, vjerno skakuće pored mene kroz hodnike. Kroz hodnike su padali komentari u stilu: četnika liječe, a naši umiru. Jedna medicinska sestra je rekla: daj da mu ja izvadim krv.

Ja sebe nisam vidio kako izgledam, ali zato drugi jesu. Kada bi me otkrili za neko snimanje, oni bi se zgrozili.
Dani, pa noći su prolazili u redovitim promjenama flašica. Istovremeno ih je bilo nekoliko vrsta koje su mijenjali u različitim intervalima. Počeo sam brojati.

Stražari su se mijenjali u intervalima. U jednom momentu vidio sam da je i Viktor bio u posjeti.

Događaj dan 9

Mislim, da sam čuo da je danas aprilili. Ovu večer došao je stari stražar. Onaj stari koji je često radio u hangaru. Bio je uvijek dobar i reklo bi se suosjećajan prema nama. Vidim da je i pušku odložio negdje ispod stola. Priča sa sestrama.

Kada je došla sestra da promjeni flašu infuzije, zamolim je da kaže stražaru da ga trebam.
Stražar je došao do mog kreveta. Gleda me, a u očima mu se vidi sažaljenje. Zamolim ga da nazove moju prijateljicu. Samo neka joj kaže da sam još živ. On izvadi papirić i zapiše broj.

Događaj dan 15

Dva tjedna sam ovdje. Podne je. Neka gužva. Stražar ne dozvoljava ulazak u sobu. Više ljudi hoće ući u sobu do mene.
aliceNakon nekog vremena tu je i uprava logora: šef [Klarić], šogor [Živec] i još neki. Tu je i načelnik odjela intenzivne. Otišli su svi negdje. Za petnaestak minuta ulaze dvije ženske osobe. Jednu sam već vidio ranije kada je Ženevski Crveni križ došao u logor, mrs. Gasser Alice. Druga je bila prevodilac.
Alice stavi ruku na moju i kaže: nemoj se više bojati, sada te mi štitimo.
Meni su samo suze bez kontrole potekle. Nisam plakao dok su me tukli, a sada nisam mogao stati.

Kaže da sada imaju problema i da će ponovo kasnije doći.
Za koji sat došli su ponovo. Od sada će svaki dan dolaziti da me posjete. Pita me što se desilo. Hoću li dati izjavu da je oni mogu koristiti. Kažem, bez dvoumljenja, da.

Pričao sam sve detalje. Opisao točna mjesta i sve što sam znao u vezi logora. Pričao sam a ona je crtala i zapisivala. Za laboratoriju, crnu sobu, za žene sa druge strane, za hangare, za tučenja pod tuševima, za nestajanje pojedinaca, za odvoz na Savu, …

Tada mi je bilo lakše. Ispraznio sam se.

Sutradan Alice i Partic su došli kasno navečer. Alice mi je došla reći da su bili u logoru. Sve ono što sam im ispričao našli su i točno je. Sve su skicirali i popisali. Bili su u crnoj sobi.

Događaj dani-15-33

Dani na intenzivnoj su prolazili. Moje zdravstveno stanje je variralo.
I dalje sam ležao nepokretan na krevetu br. 5. Nije prošao dan da nekoga sa susjedna četiri kreveta ne prekriju plahtom.
Jednog dana je meni bilo slično. Kao na filmu. Trče oko mene. Bodu, pumpaju, a ja sve to čujem, gledam kao da se ne tiče mene.

Trideset tri dana sam na krevetu broj 5. Potpuno sam pri svijesti. Ne jedem i ne pijem. Živim samo na infuzijama, dijalizi bubrega, mokrim preko katetera.

Računam da sam u tom periodu primio ukupno 550 do 600 boca svakakvih infuzija. Primio sam i 20 vrećica krvi.
U jednom momentu mi je bilo svega dosta. Nisam vidio budućnost. Razmišljao sam kako bi se dovukao do tri metra udaljenog ormara. Unutra su sve injekcije i lijekovi.

Poslednja dva dana, na krevetu br. 5, dolazi fizioterapeut. Pokušavam stati na noge. Problemi sa kičmom. Bilo mi je smiješno kako me moje vlastite noge ne slušaju.

Crveni križ svakog dana je dolazio. Stražar je stalno bio s druge strane stakla. Sa mnom i dalje nitko osim Ccrvenog križa nije smio pričati.

Moje zdravstveno stanje postaje stabilnije. Sada me vode svaki treći dan na dijalizu.

Poslednjeg dana prebace me na kolica ali ne za dijalizu. Pitam sestru gdje me voze. Ona samo odgovori: u zatvorsku bolnicu.


Dan 22-04-1992

Home