Dan 21-03-1992

Subotnji dan mirno je prošao.
Zatišje nakon oluje. Zatišje prije oluje.
Sve me boli. Večer je došla. Otključavaju se vrata. Pokušavam se dignuti. Stojim naslonjen na zid.
Mlad, nov, stražar kaže: majore izađi.
Nogu pred nogu, izađem. Stražar zaključava vrata a ja stojim pored njega. Kaže: idemo. Skrenemo odmah lijevo a on ponovo: samo ravno.

Fini dečko. Ne tjera me. Ide korak iza mene. U mom laganom tempu hoda.
Prolazimo pored duplih ulaznih vrata od zgrade. Ona su nama na lijevoj strani. Bila su uvjek osvijetljena i širom otvorena. Tuda smo izlazili na betonsku pistu.
Bacim pogled lijevo. Pred vratima grupa ljudi u šarenim uniformama. Naši domaći poznati [Klarić,Živec,Janež,..] i dvojica nepoznatih. Ukupno 5 do 6 koliko sam uspio vidjeti.

Zapovjednik [Klarić] baci pogled prema vratima, prema meni. Prošao sam njihov vidni krug. Idemo dalje po tamnom hodniku u pravcu wc-a. Stražar kaže, stani. Povuče i otvori vrata od prostorije prema van, sa desne strane hodnika. Kaže, uđi.

Redovito smo prolazili, trčali, pored te sobe, kada smo išli na wc. Jednom sam zapazio da je na vratima pisalo foto laboratorija.

Unutra je upaljeno svijetlo. Soba je obojena skroz u crno. Možda 5×4 metra ili manje. Pravokutnog oblika. Prozor se ne vidi.
Odmah sa desne strane, prema zidu, leži crna plastična kanta. Kanta kao ona koju smo navečer dobili u sobu za kiblu.
Malo dalje, prema sredini zida slavina za vodu. Nekakav element ispod nje.
Između kante i slavine, pola metra od zida, neka drvena kutija. Na kutiji je crni akumulator. Nešto više žica. Ličile na one za punjenje akumulatora, sa onim štipaljkama.
Na elementu od slavine i na zidu, naslonjeno je nekoliko kuhinjskih drvenih žlica za miješanje ( onih od oko 1 m). Aluminijska velika kutlača, za vojnički grah. Sa plafona visi nešto kao štrik za penjanje ili mornarske ljestve. Pri vrhu liči na koturaču.
Blic slika, rekonstrukcija od sinoć, projuri kroz moju glavu.

Netko dolazi hodnikom. Ljutitim glasom obraća se stražaru: zašto mu nisi stavio na glavu. Idi donesi i navuci mu.
To je glas šogora [Živec]. Traje par minuta, a onda mi se sve zamrači.

Više ne osjećam neki bol a ni strah. Ponovo sam se našao u nekom filmu. Imam glavnu ulogu u filmu koji tog momenta i sam gledam. Mislim, moram pazit na desnu ruku da ponovo ne bude viša od lijeve. Da ne visim samo na njoj.

Dolazi društvo. Nešto se tiho razgovaraju.
Po glasu, Visoki [Štrukelj], kaže: digni ruke. Još. Više gore.
Sa obje strane istovrijemeno udari me nešto u slabine. Pao sam na pod.
Nepoznati glas: diži se četniku, brže. Još se nisam dignuo a netko me gurne nogom.
Osjetih zid pred nosom.
Ponovo viče: stavi ruke na zid. Više. Još više. Raširi noge.
On svojom nogom udara u moje i raširi ih još više. Stojim u kosoj poziciji prema zidu sa raširenim nogama. Tako naslonjen raširenih ruku na zid i raširenih nogu, čekam.
Osjetim njegovu čizmu koja je ulijetala od pozadi meni između nogu. Dalje nastaje jedna praznina u mom sjećanju.

Slijedeći trenutak kojega se sjećam, je da visim sa vezanim raširenim rukama ali sijedim na podu. Osjećam mišići se sami trzaju. Bez moje kontrole. Netko nešto radi a oni poskakuju. Ništa me ne boli.
Opet praznina u sjećanju.

O, znam za sebe. Ležim na betonu. Glava u smjeru vrata, bliže je desnom zidu. Otprilike tamo gdje je bila ona crna kanta. Vidim svijetlo. Skinuli su mi jastučnicu s glave. Ležim desnim obrazom na betonu.
U sobi su još dvojica. Čizme jednog su blizu iznad moje glave. Drugi je negdje iza mojih leđa.
Sruči se voda po mojoj glavi. O, kakvo osvježenje.

Rekao bih gospoda su gotova. Polaze. Jedan se vrati. Ne vidim ali očito zamahne i čizmom udari. Moje tijelo se pomjerio u pravcu kretanja čizme. Kao da se vreća pomjerila. Nisam ništa osjetio. Šogorov glas: ne osjeća on više ništa.
Zatvoriše vrata.

Nemam nikakve kontrole nad mojim tijelom. Ništa me ne boli.
Mogu jedino malo glavu pomjeriti. Počinjem osjećati žeđ. Sve više i više. Beton je mokar. Blizu mojih usta izgleda da je ostala mala lokvica vode. Ližem jezikom mokri beton. Srčem svaku kap vode sa betona.
Opet sam izgubio dio sjećanja.

Netko me vuče za ruke po betonskom hodniku. Otključava sobu. Stanari sobe uvuku me unutra i stave na dušek. Kažem vode. Samo vode.
Mala soba. Unutra su još trojica. Već sam ih ranije vidio na hodniku.
Ležim na leđima. Oni svatko na svom mjestu. Da li sam zaspao ili sam se isključio, to ne znam. Trgnu me dim cigareta. Sva trojica puše.

Promrmljam: nemojte pušiti. Otvorite prozor.
Jedan, stariji od mene, priđe mi bliže: moramo. Svako je dobio kutiju i moramo je za sat vremena popušiti.
Ništa nisam više rekao. Jedva sam disao. Prozor je ostao zatvoren.

Događaj Viktor help

Vjerojatno sam zaspao. Otključavanje vrata me je automatski trgnulo. Mutno mi je pred očima. Smrdi sve po dimu. Nisam se uspeo dići.
Sa desne strane vidim duplog stražara gdje stoji iznad mene. Kaže: otvori prozor. Po glasu sam shvatio da je general bojnik [Viktor]. Izašao je i vrata su se zatvorila.

Nakon nekog vremena, dvojica su me digli i uhvatili ispod ruku. Noge su mi se vukle po betonu. Osjetio sam čisti zrak. Spustili su me u na šasiju nekog auta. Mogao je biti kombi, koji su, inače, oni koristili za prijevoz. Sjećam se samo pojedinih slika i situacija. Auto je krenuo a vozač se okrenu i pogledao na mene. Bio je Viktor.

Auto je stao a ja sam se ponovo trgnuo. Vrata sa strane su se otvorila. Ležim tako okrenut prema vratima.
Bio sam u momentu happy. Sad vidim normalno.
Auto stoji ispred kapije. Liči na ulaz u Borongajsku kasarnu.
Sa Viktorom je još netko. Ima nešto bijelo na sebi ali ne komplet. Baci pogled kroz otvorena vrata na mene. Čujem, kaže Viktoru: četnik je gotov. Baci ga u Savu.

Auto je krenuo dalje. Ponovo zaustavljanje.
Gledam u gornji dio zgrada kroz prozor na vratima. Poznato. Viktor je izašao. Ja sam sam u autu. Ništa se ne događa. Vratio se i krenuo dalje. Vozi a meni poznato. To je Vlaška.
U glavi mi se vrati film dok sam kao dijete stanovao na broju 65. Konjušnica. Malo niže posrednik, pa vojna bolnica.

Auto se penje, stali smo. Viktor je ponovo izašao.
Odjednom se otvaraju vrata. Puno ljudi. Nešto se događa. Ne mogu pratiti tako brzo.
Ne ležim u autu ali se vozim. Slike se pred očima, kao u filmu, pomjeraju. Opet mi neki dijelovi sjećanja nedostaju.
U nekoj sam prostoriji, a oko mene ljudi u bijelom. Skužim da sam u bolnici.
Skinuli su sve sa mene. Gol sam. Sav se tresem ali nije mi hladno.
Netko kaže: pokrij ga. Ja automatski odgovaram: pa nije mi hladno. Ne znam da li sam to izgovorio ili sam sebi rekao.


Sveti Duh

Home