Dan 20-03-1992

Soba mala, od ulaza na lijevoj strani hodnika. Petak je. Kasno navečer. Trojica smo u sobi: Nebojša, Siniša i ja.

Vrata sobe se otvore. Mi smo u stavu mirno. Stražar kaže: izađi majore.
Ispred vrata, stražar popravi svoju pušku na ramenu.
Uzme lisice i stavi ih meni na ruke. Iz džepa izvlači bijelu vojničku jastučnicu.
Navuče jastučnicu meni preko glave. Uhvati me iznad lijevog lakta i povede. Idemo hodnikom u pravcu wc-a. Negdje na pola puta, hodnika do wc-a, zaustavi me. Na desnoj strani otvara vrata. Polako gurne me kroz vrata na unutra.

Napravim par koraka i stanem. Stojim. Osjećam da on još stoji na vratima.
Teško mi je disati pod jastučnicom. Uvlači mi se jastučnica u usta. Saginjem malo glavu naprijed i zatežem jastučnicu rukom. Dolazi mi više zraka odozdo. Prošlo je 10-15 minuta. Čuje se dolazi grupa. Nešto veselo pričaju. Tu su.

Iza mene, po mojoj glavi, počne netko štapom udarati. Udara na isto mjesto. U nekom ritmu: tap, tap, tap…
Mislim u sebi, opet će mi glava poslije ovoga pucati. I tako desetak minuta.
Njihova međusobna priča stane. Poznati glas šogora [Živec]: dosta, stani.

Kažem u sebi: konačno je zaustavio tog štapovskog kretena.
Pomjeraju se. Ništa se ne događa. To traje, možda desetak sekundi. Menei to traje vječnost.
Zatvorili su vrata.
Imam životinjski instinkt. To je osjećaj žrtve pred klanje.
Osijećam, predator će svakog časa, iz nekog kuta, zaskočiti.

Opet prvo u desni bubreg. Pa lijevi. Naprijed. Nazad.
Nalazim se u krugu. Krug se vrti.
Ne mogu pasti na pod. Netko je promašio. Našao sam se na podu.
Netko me hvata za lisice. Vuče na gore. Zakači nešto. Ruke mi idu na gore. Vuče dalje a ja idem za njima.
Visim. Vrhovi cipela mi dodiruju pod.
Ne osjećam bol. Mislim što će sada doći.
Nisam dugo čekao. Nešto tvrdo udarti me sa jedne strane. Sa druge. Pa opet. Tako zaljuljan i zaspem. Dalje se ne sjećam.

Probudim se negdje u hodniku. Vidim da se plafon kreće. Plafon ostaje iza mene. Dva stražara, drže me ispod ruku i vuku po hodniku do sobe.
U sobi sam. Želim samo vode i vode. Bol ne osjećam.
Sjećam se, Siniša kaže: i nama su zapovijedilia da te još tučemo.

Ležim na dušeku. Popio sam cijelu bocu od coca-cole sa vodom. Malo se toga sjećam.
Sjećam se da smo kasnije svi morali stajati u hodniku.
Premješten sam u drugu sobu. Novi cimeri.
Noć prolazi. U glavi sam odsutan.
Počinjem se hladiti. Počinje boljeti.
Sa desnom šakom ne mogu ništa uhvati. Lisice su mi do krvi zasjekle zglob.


Dan 21-03-1992

Home