Prije sudnjeg dana

od 15-01-1992 do 20-03-1992

1.Događaj doktor

Trojica smo u maloj sobi. Otključavaju se vrata. Sva trojica već smo u stavu mirno sa pogledom u pod.
Mali, 165 cm, stražar sa jednim u uniformi HV.
Mali kaže: došao je doktor [Robić Darko]. Da li boli nekog nešto.
Bio sam prvi do vrata. Nov sam. Kažem: mene pozadi jako boli.
Doktor priđe i kaže: da vidim.
Okrenem se i dignem gornji dio odjeće. On pipa rukom i pita: ovdje. Kažem da.
On zamahne rukom i zavali svoju pesnicu na to bolno mjesto.
Odletim prema zidu.
Njih dvojica se stanu smijati. Sada te više neće boljeti, kaže on.
Pita: još netko ima bolova?
Cerekajući se izađu iz sobe.
Jedan od dvojice zatvorenika samo me pogleda i kaže: i ja sam bio kod doktora.

2.Događaj sud

Sud je na početku rada logora zasjedao više puta. U dva suđenja prošao sam bez osude.
Prije podne. Meni treće suđenje.
U velikoj sobi nas je šest. U susjednoj sobi do nas, zasjeda sud.
Stražar odvodi prvu dvojicu u susjednu sobu.
Čuju se tupi udarci. Čuje se jauk. Traje nešto više od pola sata. Vraćaju se nazad.
Odlaze druga dvojica. Ponavlja se isto.
Ostali smo još nas dvojca.
Došli smo i mi na red. Ulazimo u sobu.
Unutra su trojica. Šef suda, gospodin zapovjednik [Klarić], sjedi za stolom. Ima nekakve papire pred sobom. Jedan, vjerojatno tužilac, [Dražen Pavlović] i drugi, vjerojatno odvjetnik, [ Dražen Janeš ], zvali smo ga “Okac” jer je nosio naočale. Okac ima u ruci prst debeli drveni štap.
Nas dvojica stanemo pred sto gospodina suca i čekamo.

On odmahne rukom. Ustane i izađe van. Sudac se očito umorio.
Priđe mi Okac sa štapom i kaže: sjedi.
Naravno da ga bespogovorno poslušam i sjednem na pod.
Drugi priđe mom cimer kolegi, koji stoji. Gleda ga u glavu. Gleda njegov profil. Reklo bi se duboko ga proučava. Pokušava ga hipnotizirati.
Moj sudac dođe mi s leđa. Štapom počne polako udarati po mojoj glavi. Našao je neki svoj ritam. Ne boli me. Ne udara jako. Udara samo u isto mjesto po glavi.
Ta situacija traje 15 – 20 minuta.

Drugom stražaru vjerojatno je dojadila dalja hipnoza. Sa dva brza udarca obori jadnika na pod. Malo se pomjerim da ne padne preko mene.
Moj vjerni štapek, prati pokret moje glave. On se ne da smetati. Dalje udara na isto mjesto. To nije još dugo trajalo.
Ostavili su nas i izašli.
Stražar iz hodnika kaže nam je da se vratimo u svoju sobu.

Ovi prije nas, rekli su da su se morali međusobno udarati. Sudac je odredio kaznu a oni su je morali izvršiti. Pošto nisu dovoljno jako jedan drugog udarili, onda je sudac presudio da obojica dobiju lekciju kako se to treba udarati.
Navečer, a i kasnije dugo, u mojoj glavi je zvonilo i zvonilo. Glava mi je pucala. Nisam smio pipnut glavu.

3.Događaj ateist

Ponoć. U velikoj sobi bilo nas je šest-sedam. U hodniku se čuje veseli razgovor. Otključavaju naša vrata. Mi smo već u stavu mirno sa pogledom u pod. Ulazi više osoba. Po glasu, nama već poznati stražar. Pričaju nešto međusobno. Stražar priđe prvom u vrsti.

Kojom rukom se krstiš?
Ne kaže ništa, samo izdahne i pređe na slijedećeg. Opet ništa.
Pita slijedećeg: sa kojom se ti rukom krstiš?
Gospodine ja sam ateista, čuje se odgovor.
Nastao je tajac.

Kradom bez pokreta glave, podignem pogled da vidim tko je tu. Stoji jedan u crnom kaputu sa bijelim okovratnikom. Malo iza njega neka ženska u šarenoj uniformi.

Iz tišine tutnji. Prvo slabim, pa sve jačim i jačim glasom: aaaateista, koooo-munista.
Zavali mu pesnicu u stomak. Jednom pa još jednom.
Očito jako ljut, primakne se prvom meni sa lijeve strane.
Jesi li i ti ateista?
Ovaj odgovori nekim iskrivljenim, reklo bi se debilskim glasom: A što vam je to gospodine?

Nasta novi tajac.
Skoro sam prasnuo u smijeh. Samo gledam u pod. Odgovora nema. Mene preskoči. Pita desnog do mene. On mu pokaže kojom rukom se krsti.
Nije me zaboravio. Ipak se vrati na mene.
Kažem: gospodine, ja ne vjerujem u boga.
Nezadovoljan, zaustavi svoju misiju. Okrene se svojoj družini i kaže: idemo; ovi će ionako sutra u Savu.

Vrata se zatvore. Mi se spustimo nazad u svoje krpice.
Netko tiho ponovi: A što vam je to gospodine.
Vrati nam se smiješak na lice za dalji ostatak noći.

4.Događaj pajcek

Prije podne. U velikoj smo sobi. Ima nas desetak. Kroz prozor logora Kerestinec, gledamo betonsku pistu. Ponovo su stigli poznati uniformirani. Tu je i majstor svog zanata. Ruka mi sama pođe na bolna rebra.
Sve može, samo da ne udara po već polomljenom. Svijetlo smeđi majstor [Perković] i crni šegrt [Ivanković]. Idu u zgradu na suprotnoj strani od nas. Vjerojatno do zapovjednika [Klarića]. Tamo je bila smještena uprava.

Sati prolaze. Dok su oni tu, svi smo na iglama. Koga će ovog puta pozvati. Otvaraju se vrata. Stražar kaže: majore izađi.
Vrijeme je za mene stalo. Kažem si, sad ti je odzvonilo.
Stražar me gurne kroz vrata u veliku sobu.
Unutra je sam majstor. Nije se ni pomjerio. Gleda kroz prozor sa prekriženim rukama na leđima.
Mali stolić sa dvije stolice iza njega.
Prolaze sekunde koje su duže od sata. Ne okrenuvši se, otpusti desnu ruku i pokaza prema stolu. Sjedi, kaže.

Istog momenta shvatih, sada me neće tući. Kako je to fin osjećaj.
Priđem i povučem stolicu sa strane. Kad već mogu birati. Biram tako da mi zimsko sunce ne ulazi direktno u oči i sjednem. Gledam samo u stol i čekam.

Majstor se okrene. Laganim korakom priđe. Povuče stolicu i sjedne meni s lijeve strane. Ne gledam u njega, ali ga vidim. On gleda zamišljeno kroz prozor.
U jednom momentu kaže: što znaš o Volareviću.

Te riječi, način daljeg razgovora, govore o potpuno drugoj osobi. Nema tu onog Bruce Lee koji mi je polomio osam rebara. Djeluje smiren i obrazovan…
U momentu pogledam u njega i kažem: misliš o pajceku?
On samo potvrdno klimnu glavom.
Ispričam sve ono što sam znao. On samo klimnu glavom i izusti: to sam i mislio.

Moram priznati, ubrzo osjećao sam se dobro. Da ne kažem ugodno. Kao da sam u društvu nekog poznanika.
Nakon približno dva sata razgovora, kaže mi: možeš ići.
On je ostao i dalje sjediti.
Izašao sam iz sobe. Vojnik me je, ovog puta bez guranja, odveo nazad u sobu.

5.Događaj pištolj

Noćno doba. Stražar me izvede iz sobe. Uvede u malu praznu sobu.
Stojim i čekam. Pesnicom me udari po desnom bubregu. Odletim naprijed. On vikne: na koljena.

Spustim se na koljena. On stoji iza mene. Čujem vadi pištolj. Nešto radi. Vadi, stavlja okvir. Repetirao je pištolj. Sve čujem. Miran sam. Jednostavno ni o čemu ne razmišljam. Isključio sam se. Trajalo je to neko vrijeme. Ne mogu ocijeniti koliko dugo.

Priđe mi sa prednje strane. Gledam samo naprijed u prazno. Drži pištolj, TT, u desnoj ruci.
Četniku, digni glavu, kaže on. Podignem. Otvori usta. Još, još, nastavi on. Zakrene ruku i gurnu mi vrh pištolja u usta.
Kako on pomjera svoju ruku gore dolje,lijevo desno, tako ja to pratim svojom glavom. Ne od straha i poslušnosti, već od bola u ustima. Na trenutak stane. Čeka, čeka.
Povuče obarač. Pištolj napravi škljoc. On kaže: bum. Nema više četnika.

Povuče naglo natrag pištolj iz mojih usta. Tom prilikom mi otkine dio prednjeg gornjeg zuba.
Odvede i gurne me nazad u sobu.

6.Događaj tri puta sedam

U maloj sobi na podu sjedimo dvojica. Kosi prozor je otvoren. To je i jedini prozor. Drugog nema. Ne vidimo što se vani dešava. Čujemo razgovor dvojice stražara.
Tri puta sedam. Kaže jedan.
Tišina.
21 – čuje se odgovor drugog. To je neki karakteristični dubok hrapavi glas.
Sedam puta tri. Ponovo prvi.
Tišina.
Nakon nekog vremena veli prvi: na ispitu će te i to pitati. Kao razvodnik, i to ćeš morati znati.
Nas dvojica u sobi, samo se pogledamo.

Za koji sat, u hodniku se sprema podjela hrane. Otključavaju vrata. Stažar dubokim hrapavim glasom vikne: Ajde stoko izlazi.

Znam da ne smijem, ali znatiželja je jača. Zanimala me faca tog dubokog hrapavog glasa.
Prolazim kroz vrata i podignem malo pogled. Okruglo neobrijano lice. Upravo onakava osoba kakva često u filmovima glumi debila.

Što gledaš u mene. Jebe.. ti majku četničku. Vikne okrugla faca.
Brzo spustim pogled ka podu.
Ponovo glasno duboki glas viknu: nisam čuo.
I toga momenta, kundak njegove puške sudari se sa mojim desnim bubregom.
Zaboravio sam. Pozdravio mi je majku.
Hvala gospodine. Odgovorim brzo.
Ne čujem. Kaže on.
Brže bolje ponovim glasno: hvala gospodine.

7.Događaj majstor

U logoru sam već dvadesetak dana. Otključavaju se vrata. Stražar kaže: majore izlazi.
Odvede me u veliku sobu. Unutra sam, sam. Po glavi mi se mota: koji će se sada predator pojaviti da mi poravna rebra.
Otvore se vrata. Laganim korakom, uđe majstor [Perković] svog zanata. U meni se povrati živahnost. Kao da mi je klimnuo glavom. A možda i nije. Umislio sam da je znak pozdrava. Stao je ispred mene. Nije gubio vrijeme.

Što znaš o Benčiću?
Ono što sam znao, to sam i rekao. Nakon pola sata priče a prije nego što je krenuo, pitam ga: dokle ću ja biti ovdje?
Uskoro će te pustiti. Ti si čist. Bio je njegov kratak odgovor pri odlasku.
Stražar me je vratio moju u sobu.
Bio sam happy.

8.Događaj bojnik

Zimska noć. Velika soba. Unutra nas je oko 15-tak. Ležimo po kutevima na podu. Netko je pokriven sa starom vojničkom dekom. Netko se samo sklupčao. Sklupčao radi hladnoće ili radi bola, dođe ti na isto.

Prije ponoći otključavaju se vrata. Mi smo već u stavu mirno sa pogledom u pod. Ulaze dvojica u uniformi HV. Jedan mali, nama već poznat. Sa njim u društvu drugi visok neznanac.
Nepoznati kao da je od stijene izvaljan. Mali se jedva drži na nogama. Cijela soba zasmrdi po alkoholu.

Ovo je general bojnik [Viktor Ivančanin]. Kaže mali nama, pokazujući na velikog.
Ovo su ti četnici. Kaže njemu.
General bojnik želi da se upozna sa vama. Izaberite gospodine generale.
General bojnik prstom pokaže na jednog. Izvedoše sretnika Sinišu van.
Čula se buka i jauci.
Nakon oko sat vremena, izabranika gurnu nazad u sobu. General bojnik koristio ga je kao vreću za udaranje.

9.Događaj radi što želiš

Velika soba. Unutra nas je 15-tak. Oko ponoći čuje se priča u hodniku. Otključavaju se vrata. Mi u stavu mirno čekamo.
Stražar, mali 165 cm, u društvu dva HV vojnika.
Sva trojica su pod jakim uticajem alkohola.
Mali stražar, pokazuje nas, ovoj dvojici. Ima kometar skoro za svakog od nas. Dođu do sivog. Kaže mali: sa ovim možeš radit što želiš.
Smotra je završena. Odveli su sivog. Čujemo izveli su ga van zgrade.
Pred jutro otvorila su se vrata. Kroz hodnik vukli su sivog po podu. Ubacili su ga u sobu. Pomogli smo mu da legne u svoj kut.

10.Događaj snijeg

Vani je pao snijeg. Bilo ga je 10-tak cm. Oko deset sati je prije podne. Šogor [Željko Živec], visoki [Goran Štrukelj] i još par stražara [Crnković Igor, Janeša Dražen, ..]imaju akciju.
Otključali su tri desne sobe prema dvorištu. Nas 20-tak je u hodniku.

Zapovjed: skidaj sve sa sebe. I gaće.
Postroje nas gole u kolonu.
Šogor kaže drugoj dvojici stražara. Pregledajte sve.
Visoki, nas gole, najuri van na snijeg.
Šogor stoji na vratima i gleda na nas.
Noge su mi se zaledile. Tresem se bez kontrole. Ne sjećam se koliko dugo smo bili vani. Puno ili malo ali dovoljno dugo. Šogor zapovjedi da nas gole vrate unutra.
Uzeli smo svoje krpice iz hodnika. Ponovo su nas razmjestili i vratili u sobe.
Do navečer sam se tresao.

11.Događaj pesek

U velikoj sobi nas je desetak. Gledamo kroz prozor. Vidimo betonsku pistu. Sunčano hladno zimsko prije podne. Uprava logora stoji na suncu i zabavlja se. Smiju se. Našli su nekog peseka. Dovukli su i kućicu za pse.
Stavili su je na našu stranu piste. Vidimo je iz profila.
Pokušavaju peseka naučiti da ide u kućicu. Netko se dosjetio da uzme logoraša da on pokaže peseku što mu je činiti.
Logoraš se morao spustiti na četiri “noge” i ulaziti u kućicu. Zatim je stražar peseka tjerao za njim unutra.

Uprava se tako slatko smijala.
Netko je dovukao crijevo sa vodom. Oboje i peseka i logoraša su polijevali i prali ih, vjerojatno od buha.
Zabava je završena i društvo se razišlo.

Drugog dana pesek je bio teško bolestan. Gledamo kroz prozor. Nije mogao na nogama stajati. Vezali su ga žicom oko vrata. Logoraš ga je za tu žicu vukao po betonu do ugla zgrade. Za njima hodao je stražar.
Iza ugla čuo se pucanj.

12.Događaj 60 sekundi

Danas nova zabava. Odlazak na wc.
Jutro: otvaraju sva vrata od soba. Tko mora na wc? Prvo mora u kolonu stati.
Do wc ima 20 do 30 metara, ovisno od koje sobe. Četiri wc su na drugom kraju objekta.
Puštaju grupu po četiri.

Za odlazak, obaviti nuždu i vratiti se daju 60 sekundi.
Tko kasni na povratku čekaju ga stražari u dve vrste sa pendrecima. Tko kasni taj dobije.
Visoki [Goran Štrukelj] odbrojava: još 10,9,8,….

Sada nemam potrebe za wc.
Sačekat ću. Može i kibla navečer.

13.Događaj drkaj

Podne je. Nešto veselo se događa. U hodniku je opet živo.
Otvaraju se vrata od naše i susjedne sobe.
Na okupu su: zapovjednik [Klarić], šogor [Živec] i ostali [Crnković, Robić, Pavlović, Biluš, Janeša, Štrukelj …].
Postrojili su nas u kolonu. Vode nas u drugu veliku sobu. Ulazimo unutra. Kod prozora, prema nama okrenuta stoji gola žena.

Stražar nas iz kolone prestroji u vrstu u sredini sobe. Okrenuti smo prema goloj ženi. Ispod naših nogu po podu je već mokro, pošpricano.
Zapovijed stražara: hajde vadi i drkaj. Nemoj da netko slučajno ne svrši. Drkaj!
On stoji sa strane ispred nas i gleda u nas.

Na vratima, iza nas čuju se komentari ostalih: to će ih smiriti.
Iskoristio sam moment dok je gledao na drugu stranu i odglumio da sam gotov.
Vratili su nas u sobe.
Druga nova grupa je zauzela naše mjesto.

14.Događaj Dražen

Da li je stražaru ime Dražen ili Damir ili nešto slično to ne znam. To je stražar koga sam prvog upoznao još u Gajevoj. Bio je uvijek korektan prema svima. Kada je on bio u noćnoj smjeni, svi smo mogli mirno spavati.

Mislim da je bila subota. Usred noći galama u hodniku. Po glasovima bi rekao sve su domaći i poznati. Vratili su se pijani iz grada. Normalna situacija.
Jedino što ne znamo kojeg gosta su dovodili izvana i koga od nas će mu noćas podariti.

Galama je nešto drugačija. Naguravanja se čuju. U momentu dobro se čuje: dok sam ja na dužnosti ti nećeš nikoga tući.
Zatim se čuje i repetiranje puške. Galama se preselila na ulazna vrata.
Za manje je od sat vremena čuo se dolazak auta.

Bilo je zabranjeno gledanje kroz prozor. Znatiželja je bila veća. Netko se popne na kosi prozor da vidi što se događa. Samo kaže:došao je Šogor [Živec].
Noć je dalje prošla mirno.
Više nikada nismo vidjeli stražara Dražena ili Damira.

15.Događaj pilot

Jednom sam se našao u sobi sa onim pilotom koga mi je Nebojša spomenuo. Mislim da je rekao da je major. Po licu bio je pun rana. Njega ovdje nisu tukli. Ovo mi je on ispričao.

Pošao je na rutinski zadatak snimanja. Rekao je gdje, ali sam zaboravio. Odjednom su ga pogodili i počeo je padati. Nije se mogao katapultirati jer je bio okrenut prema zemlji. Visina se smanjuje. Čekao je da se samo malo okrene. Bio je svega 100-tinjak metara iznad zemlje, kada se uspio odbacit. Premalo za sigurno slijetanje.
Pao je u neki kamenjar. Ostao je onesviješten. Zna samo kada se osvijestio da je bio uhapšen, da je bio sav krvav. Vjerojatno od pada u kamenjar, rekao je on. Ovi ovdje ga nisu tukli jer su mislili da su ga prethodni tako unakazili.
Pilot je brzo nestao iz logora. Čuo sam da je otišao na razmjenu kao pojedinac.

16.Događaj par

Popodne je. Otvore se vrata velike sobe i unutra gurnu relativno fino obučenog muškarca oko 45 do 50 godina.
Nije se vidjelo, ali je bilo tako očito da je već nešto zaradio iz paketa standardnih usluga. Ponašao se kao da je pao iz svemira. Počeo se raspitivati. Pričao je sa jednim od domorodaca logora.
Njega i njegovu ženu su sinoć uhvatili u stanu na Sigetu. Govorili su im da su četnici. Da šalju četnicima oružje. On je ekonomist. Radi u nekom predstavništvu. Tukli su ih. Oboje su dovezli ovdje. Sad su ih razdvojili.

Za par sati izveli su ekonomistu. Čuli su se jauci. Sada je dobio neki od prigodnih paketa iz konc-logorove ponude. Nije se vratio kod nas.
Dan kasnije video sam ga na hodniku.
Počeo je da sliči nama domorocima.

17.Događaj vozači

Poslije ponoći čuje se dolazak nekoliko vozila. Bila je subota 15 veljače 1992. Po hodniku galama. Viču, udaraju. Povici, najmanje 5-6 stražara je prisutno. Doveli su novu živu zabavu. Znači, noćas mi ćemo biti mirni.

Slušamo glasnu adrenalinsku priču jednog stražara drugom stražaru. Po glasu bi rekao da je Visoki [ Štrukelj]. Upavo su se vratili sa razmjene logoraša. Ujutro su odveli nekoliko četnika iz Kerestinca na razmjenu.
Priča on, kako su strašno izgledali oni koje su preuzeli. To se ne može ni usporediti sa tim kako ovi naši četnici žive ovdje.
Kad su se vraćali naletjeli su na dva četnička kamiona. Vozači kamiona su zalutali. Ušli su na našu stranu. Nastavio je on. Sada su ti četnički vozači tu, kod nas.

Bili su ih u velikoj sobi preko puta naše. To je trajalo satima. Do jutra. Samo vika, udarci i stenjanje.
Nakon par dana video sam jednog od vozača. Bio je nizak, mršav i imao je zamotanu ruku. Čuo sam da je zaradio otvoreni prelom podlaktice. Druge nisam vidio. Dolazio je i doktor što se je rijetko dešavalo.
[26. rujna 2012. Dr. Vlado Taborski i Boris Blašković o ovom slućaju “naši dečki su malo pretjerali”.]

18.Događaj pendrek

Stojimo u hodniku. Iz male sobe izlazi njih 9.
Jedan visoki zatvorenik ima pendrek u rukama. Postrojava, poravnava i on zapovijeda.
Ako ga netko odmah ne posluša, krvnički ga udari pendrekom. Mi ostali, u hodniku sa druge strane, samo promatramo. Uživio se on u ulogu.
Stražari stoje sa strane i smiju se.
Čujemo stražara: ovo je dobro; ako mu damo pušku on će ih pobiti.

19.Događaj Viktor

Noć je. Otvaraju se vrata. Svi brže bolje zauzimamo stav mirno. Ulaze dva stražara. Jedan nepoznat a drugi je nama poznati general bojnik [Viktor Ivančanin]. Izvedu jednog logoraša van iz sobe.
Za pola sata, nakon obrade, gurnu ga nazad u sobu. On se odvuče na svoje mjesto. Prošlo je petnaestak minuta. Ponovo se otvaraju vrata. Ovog puta sam general bojnik. Pokaže meni prstom da izađem van.
Uvede me u malu sobu. Unutra samo mali stolić.
Ovo je moj prvi susret sa njim.

Visok krupan, izglačane crne vojničke čizme. Crni pendrek u ruci, lagano odzvanja njegovim udaranjem po drugoj šaci. Ne govori ništa. Osjećam da gleda prema meni. Ja gledam u pod i mislim: ovaj će me sada živog pojesti.

Kako se zoveš majore? Odjednom on progovori.

Intonacija, glas kojim je to rekao, za mene je bila životna šansa za akciju. On nije profesionalac. To je čist amater. Nešto bi htio, ali ne zna kako. Ili je čak u strahu?

Dobroslav Gračanin, odgovorim i odmah podignem glavu prema njemu.

Znao sam, da mu u tom momentu ne smijem dati vrijeme da postavi i drugo pitanje.
Gospodine, jeste li vi stvarno general bojnik? Pitam ga odmah naivno i umiljato.

Po reakciji mišića na licu shvatio sam da je ovo 110% pogodak.

Dalji tok razgovora bio je pod mojom kontrolom. Pričali smo mislim više od dva sata. Sve to vrijeme dok smo pričali on bi povremeno udarao pendrekom po stolu ili u hodanju čizmom udarao u zid.
Pitao sam ga za savjet. Što sad da uradim. On je bio tako važan. Kao slučajno sam spomenuo da mi je sad stan ostao prazan,…
Ispričao mi je da je radio u foto-kemici na Maksimiru i ostao bez posla. Želja mu je da bude u vojsci. Da postane časnik. Sada mu se ta šansa ukazala i prijavio se u HV.

Otvorio je vrata moje sobe i gurnu me polako unutra.
Ležim pored Nebojše. On me samo pogleda. Pokažem rukom, bla, bla. Pokrijem se dekom i nastavim tamo gdje sam stao.

20.Događaj otac i sin

Prosjedi čovjek oko 55 godina, ležao je pored mene. Sinoć je bio na obradi tako da mu nije bilo do priče. Ustvari i on je malo pričao. I to malo što sam čuo od njega, mogao bi zaključiti da je negdje sa sela. Tu u logoru mu je i sin. Samo je ponavljao: neće ga ubiti, neće ga ubiti. Mislio je na sina.
Ni ove večeri nije imao sreće. Ponovo su ga izveli iz sobe.
Sutradan je završio u drugoj sobi.
Čuo sam kasnije ružne priče. Njega i sina, pored ostalog, tjerali su ih na oralno zadovoljavanje.

21.Događaj Viktor veza

Noćna posjeta. General bojnik [Viktor] izvede me iz sobe. Ponovo u malu sobu.
Nisam mogao pretpostaviti što je on imao u planu. Znam da mu ne smijem dopustiti da on vodi. Zato krenem ja u akciju. To mi i uspije.

Dao sam mu broj telefona od moje prijateljice. Neka je nazove i nađe se sa njom. Napišem joj pisamce koje Viktor ponese njoj.
Ovakvi naši mali noćni razgovori, ponovili su se više puta. Viktor je prenosio pisamca tamo vamo.

Iako je bio užasno surov prema drugima, mene Viktor nikada nije ni uvrijedio ili digao ruku na mene.
Ne znam zašto.

22.Događaj Crveni križ

Trče stražari po sobama. Kao da gori negdje. Žurno izvode pojedince iz soba. Izvode novo prispjele. Izvode one na kojima su vidljivi tragovi obrade. Preko betonske piste svi trče prema hangarima.
Prvi puta nisam skužio namjeru ove vježbe. Kasnije su to redovito ponavljali. Samo po sebi postalo je jasno. U obilazak dolazi Ženevski Crveni križ.
Tako novoprispeli ne bi bili upisani. Kad nisu upisani onda ni ne postoje.

23.Događaj globus

Nakon provedenih par tjedna u novo-otvorenom konačištu, logor Kerestinec, pojavili su se novinari iz lista Globus. Uprava je odabrala ili odredila, vrag bi ga znao što, nas nekolicinu za intervju sa novinarima. Napomenuto nam je da pazimo što pričamo.

U razgovoru sa mnom bilo je jasno da su upoznati sa dijelom moje prošlosti. Postavljali su pitanja iz predznanja. Očekivali su željene odgovore.
Što su pitali to sam i odgovorio. Oni bi se smijali i to izvrtali.
Kasnije u Globusu je izašao članak i njihova verzija i viđenje, ali i moja fotografija.

24.Događaj ustaša

Obično sam malo pričao sa drugim logorašima. Uglavno, ako bi pričao, to bi bilo malo sa Nebojšom.
Kako sam se više puta vraćao sa malih noćnih razgovora, sa general bojnikom, a bez vidljivih posljedica tretmanskih terapija, pojedinci su me čudno gledali.
Jednom prilikom čuo sam, jednog logoraša kako bez skrivanja kaže: pazi se; on ti je ustaša i sve nas otkucava njima.

Za jedne sam četnik. Za druge ustaša.
Bio sam u puno povoljnijem položaju od ostalih: mogao sam birati što sam.

25.Događaj u ministarstvu

Zovne me stražar da izađem iz sobe. Povede me na izlazna vrata. Nađemo se na betonskoj pisti pa nastavimo dalje hodati. Došli smo na cestu u krugu vojarne. Malo dalje ispred nas, kod nekad upravne zgrade raketnog puka, stoje iz uprave logora sa nekim. On je u civilu.
Stignemo do njih. Civil, niži od mene. Sigurno 10-15_tak godina stariji od mene. U raskopčanom mantilu kao narodni heroj. Smeta mu bačva ispod brade da zakopča mantil. Okrene se prema meni. Gleda me.

Uprava se počne udaljavati a stražar stoji par koraka dalje.
Gospon bačva, kaže hoćemo malo prošetati. Iz njega smrdi kao iz prave bačve.
Krenemo. On mi je sa lijeve strane. Stražar na par koraka iza nas. Prati nas.
Počne: znaš li ti tko sam ja.
Ne, odgovorim.
Kaže on ime, ali više se ne mogu sjetiti.
Ja sam nekada radio na Akademiji na Črnomercu, nastavi on.
Bilo mi je jasno da poznaje Centar, ali iz nekih dalekih dana.
Jesi li čuo…bla bla

Sada se više tog monolog razgovora ne mogu prisjetiti. Pijanci su mi oduvijek išli na živce.
Sada sam ja u Ministarstvu obrane. Kaže on, pa opet nešto …bla bla
Nakon sat šetnje vraćen sam u sobu. Nisam shvatio što je bio cilj ovoga.
Dobio sam osjećaj da mu je imponirala šetnja u pratnji stražara.
Vjerojatno je umišljao da je na Brijunima.

26.Događaj ručnik

Trčimo goli kroz hodnik. Konačno idemo na tuširanje. Pod tušem mix red vrele, red hladne vode. Stražari se zabavljaju. Promatraju naše reakcije pod tušem. Tako se kalio čelik.
Na klupu sa strane, stražar stavlja ručnike. Uzmemo ručnik da se izbrišemo. Vraćamo ga na drugu stranu kad odlazimo. Ustvari, isti ručnici se vrte u krug.
U mojoj grupi bio sam prvi gotov sa tuširanjem. Brzo sam se okalio. Na klupi još nije bilo ništa. Kažem: gospodine mogu li dobiti peškir.

Stražar koji je stajao sa strane kaže: hoćeš peškir! Čekaj.
Ode uzme jedan dugačak. Mokar. Zaveže čvor na njemu. Pa udri po meni.
Hoćeš peškir. Evo ti peškir. Ne kužim što sam sada skrivio.
Peškir, peškir, ponavlja on.
Onda mi sine. Ručnik gospodine.

On stane sa udaranjem. Ja mokar sa ostalima nastavim do sobe bez peškira ali i bez ručnika.
I dan danas zastanem da razmislim. Peškir ili ručnik.
Nije bitno, ali boli.

27.Događaj iz sabora

Sumračno je popodne. Stažari iz nekoliko soba doveli su nas sve u veliku sobu. Bilo nas je preko 30. Postrojili nas ispred sva četiri zida sobe. Morali smo se okrenuti prema zidu. Stajao sam ispred prozora i gledao van. Iz ove sobe vidi se jedino travnjak i druga zgrada.
Zapovijed je da se ni slučajno ne bi netko okrenuo.

U sobu je ušla grupa posjetioca. U staklu se naziru civili, muško i žensko. Više od 5,7,..
Zapovjednik im objašnjava. Ovo su uhvaćeni četnici koji su ubijali. Ovaj je minobacačima gađao po selu,…onaj je klao…onaj je ..
Za svakoga od nas je imao po koju lijepu rječ. Zapovjednik sa tako dobrom memorijom.

Posjeta je trajala 10-15 minuta.
Nas su vratili u naše sobe.
Navečer smo čuli stražare kako muđusobno pričaju.
Danas su ovdje bili u posjeti iz Sabora.

28.Događaj slikanje

Danas je bio dan popularnosti.
Postrojili su nas u kolonu, jedan po jedan.
Ispred zida je stražar snimatelj sa foto aparatom.
Stanemo pred zid.
Gledaj ovamo. Kaže snimatelj i škljocne fotoaparat.
Nije bilo brojeva a nije bilo ni slikanja iz profila.
Očito prave samo foto album popularnih bez imena.

29.Događaj djeca

Mislim da je bila nedjelja prije podne. Vrijeme kad roditelji obično sa djecom idu u zološki vrt.
U velikoj sobi nas je 7-8. Otključavaju se vrata. Ustajemo i u stavu mirno gledamo u pod.
Ulazi jedan iz uprave ovog konc-hotela.
Sa njim ulazi i dvoje djece. Podignem malo pogled.
Curica i dečko oko plus minus 10 godina.

Ovo su vam ti četnici. Kaže on djeci.
Vjerojatno tata im je prije objašnjavao kako četnici izgledaju.
Nakon par minuta gledanja vrata se zatvore.

Četnici sjednu na pod i čekaju da im brada naraste.

30.Događaj politička stranka

Ležimo na podu. Pored mene leži jedan sa kojim nisam ni jednu riječ progovorio.[Đorđe Jović].
Drži se on visoko. Ne znam da li su ga tukli ili ne. Prema njemu se stražari ponašaju drugačije.
Jednom prilikom pitam Nebojšu tko je taj.
Kaže Nebojša: on je vođa neke političke stranke.

On je jedini, koliko znam, kome je u Kerestinec dolazila posjeta. Donosili su mu jelo, voće.
Malo je kontaktirao sa drugim logorašima, a hranu koju je dobijao, ni sa kim nije dijelio.
Brzo je otišao iz Kerestinca.

31.Događaj novinar

Predvečer odvede me stražar u veliku sobu.
Unutra sjedi meni poznati u HV uniformi. Pozdravimo se i on kaže da sjednem.
Skužio sam da je sa krpenom torbom na stolu prekrio amaterski kasetofon.

Upoznali smo se za vrijeme blokade vojarne na Črnomercu. Dolazio je na pregovore. Tada, pričali smo o prošlom periodu.
Saznao sam da su me zvali “stone face”, kameno lice. Iznenadilo me kada mi je ispričao što se desilo u štabu u Braća Oreški.
U tom periodu nosio sam šarenu uniformu. U svome Centru, nosio sam petokraku. Kada sam izlazio van mijenjao sam je sa šahovnicom. Netko u štabu me je prepoznao. Išao sam na treći kat.
Nakon što sam otišao, nastala je panika. “Kameno lice” je minirao Centar na Črnomercu, vjerojatno je sada i ovdje postavio mine.

U razgovoru mu spomenem da je bolje da mikrofon stoji na torbi. Kad je na stolu prenosi i brujanje. Nasmije se. Da, zaboravio sam da je to tvoja struka, veli on.
U to doba, razgovor me opustio i zaboravio sam na tadašnjost.
On je po zanimanju novinar zato je i došao.

32.Događaj avion

Danas su se naši čuvari vratili sa neke razmjene logoraša.
Nazad su doveli jednog vojnika. Odmah su ga obradili. Nakon obrade, ubacili su ga u našu sobu.
Sav u strahu. Dečko visok oko 190 cm. Popunjen i ne atletski tip.

Iz njegove priče: Upravo je napunio 18 godina. Prije par tjedna su mu roditelji poginuli. On je ostao sam sa bratom blizancem. Došla je vojska pa su ih mobilizirali. Oni su išli negdje sa vojskom. Odjednom se zatekao sam. Onda su ga ovi uhvatili.

Došla je noć. General bojnik izveo je dečka u hodnik. Bili su u hodniku. Nije ga tukao, bar se nije čulo. Čulo se kako je general bojnik ispričao priču o avionu. Dečko je morao tu priču ponavljati i šetati sa jednog kraja na dugi kraj hodnika: Ja sam pilot aviona. Skrivio sam nesreću u kojoj je poginulo sto ljudi; Ja sam pilot aviona. Skrivio sam …. i tako sve vrijeme.

Došlo je jutro. Dečko je još hodao i ponavljao.
Stražari su se smijenili. Dečko je i dalje hodao i ponavljao.

Kod podjele hrane videli smo ga kako i dalje hoda. Cijeli dan je hodao i ponavljao. Nisu mu dali da stane.
Navečer su ga ubacili u sobu. Legao je na pod. Dalje ponavljao: Ja sam pilot aviona… sve dok ga san nije prekinuo.

33.Događaj kamen

Sunčano zimsko prijepodne. Gledamo kroz zatvoreni prozor. Uprava logora izašla na gušterisanje. Ponovo se zabavljaju.
Ovog puta ponovo je izabranik isti mlad 18-godišnji dečko.

Na jednoj strani piste, suprotno od naše sobe, bila je neka gomila kamenih kocki. Oko 0.5 m3.
Dečko je dobio zadatak od stražara, da te kocke prebaci na dugu stranu. Oko 50-tak metara dalje. Prenosio je kocke s jedne strane na drugu. Upravo je završio.
Odjednom, šogor [Živec] se uozbiljio i počeo vikati na njega.

Vidimo dečko je počeo vraćati kocke nazad na početno mjesto. Upravo je i to završio a onda počeo zapovjednik [Klarić] vikati na dečka.
Ponovo je počeo prenositi kocke ali sada na treče mjesto.

Dečko je prenosio tamo amo i to je tako trajalo dok upravi nije dojadilo. Uprava je otišla na ručak. Kocke, pola je ostalo na jednoj a pola na drugoj gomili.
Dečko je vraćen u sobu.

34.Događaj stari

Stražar sigurno 55-60 godina. Nikada ni nakoga nije vikao. Obično je odlazio u hangar. Tamo je radio tehničke stvari. Rekao bih, ponašao se više kao domar objekta.
Uzeo bi često nekog od logoraša i on bi išao s njim u hangar radit. Često bi odvodio Sinišu.
Jednom je Siniša ispričao da je stražar iz Zagreba. Ima teško bolesnu i ne pokretnu ženu kod kuće.
Taj stražar je meni učinio veliku uslugu dok sam bio u bolnici. Poslao je van obavijest da sam još živ i gdje se nalazim.

35.Događaj tuš

Ležim već par dana pored sivog. Onoga koji me je šokirao svojim izgledom u Gajevoj. Seljak, koji je imao kravice. Meni je to bilo dovoljan povod za razgovor.
Rekao je da čeka razmjenu. Da ode za Srbiju. Pitam ga hoće li meni da ostavi kravice. Da ih ja čuvam. Ja tu ostajem. Lako smo se dogovorili.
Tako se i on malo opustio. Saznao sam dio njegove priče.

Bio je u štali kada su ga pokupili. Neki od stražara u sprdnji je jednom rekao: on komandir minobacačkog odjeljenja.
Poslije toga je postalo užasno. Više ga nitko ništa nije pitao. On je ostao komandir četnika. Najgore mu je bilo u prošlom (Gajeva) logoru. Redovito su ga vezivali pod tuš i onda ga mokrog udarali sa svim i svačim.

Nismo pričali detalje. Okrenuli smo priču na kravice.

36.Događaj ddt

Nivo osnovne higijene bio je jako nizak. Prljavi od ležanja na podu. Sobe se nisu čistile. Prljavi od krvavih rana. Sve vrijeme smo obučeni u istom. Rijetko smo se prali. U ovih par mjeseci bili smo par puta na brzom tuširanju. Robu na sebi, do tada, nismo nikada promjenili ili oprali. Pojavile su se uši.

Jednog dana bila je akcija zaprašivanja ddt-jem.
Sve sobe su bile bijele. Mi smo bili bijeli.
Nakon par dana došlo je tuširanje.
Kasnije su uveli obično svaka dva tjedna tuširanje. Prije dolaska crvenog križa bili smo na obaveznom tuširanju.

37.Događaj radio

Više puta dolazili su sa radija. Prave propagandne intervjue sa logorašima. Jednom sam bio i ja intervjuiran. Svakojaka tendenciozna pitanja. Pitanje mog hrvatskog porijekla. Podsmeh na to da djevojačko prezime moje bake je Broz. Ja sam četnik. Pričam ekavicom.

Mislim da je bila nedjelja prije podne, preko razglasa pustili su radio. Razgovori u konačištu Kerestinec. Pušteni su razgovori sa logorašima. Ali ne i sa mnom. Nisam se uklopio u prpagandni program.

38.Događaj tv

Ponovo je došla TV. Izlazi grupa logoraša na betonsku pistu. Lagana šetnja u krug. TV snima. Jednom se snimaju tjelesne vježbe. To se ponavlja i ponavlja. Radi boljeg snimka. Na zimskom suncu puna klupa. Logoraši sjede (gušterišu se) i uživaju. To je pravi hotel konačište.
Intervju sa pojedincima. Ja nisam imao tu čast.

Jedan od logoraša odbio je pričati za TV ono što mu je bilo rečeno. Viko je. Tržio je da kaže istinu. Navečer su ga strpali u kombi. Nekoliko čuvara u Ladi otišlo sa njim. Kada, i da li su se vratili, to nismo čuli. Njega više nismo vidjeli.

Od onih koji su se i vratili čuli smo da su bili na šljunku na Savskoj obali i da su ih tamo tukli.

39.Događaj ruka

Večer. Ulazi pripiti, mali 165 stražar. Čekamo ga u stavu mirno. Bio sam prvi do vrata. Stane ispred mene.
Četniku jedan. Kaže i gleda u mene.

Uhvati me za lijevu šaku pa mi napola zakrene ruku. Drugom rukom pritisne na lakat. Savijem se prema podu. On kaže: znaš li kako se ruka lomi.
Jedino što mi je tog momenta palo napamet: nemate potrebe za tim gospodine; ja vas slušam; samo kažite što treba. Kažem laganim glasom.

On me i dalje tako drži. Traje neko vrijeme pa mi pusti ruku. Ja se polako ispravim.
Stoji. Gleda u ostale. Svi imaju spuštene glave. Gledaju u pod.
On se okrene i izađe iz sobe. Mi se spustimo bez ijedne riječi na pod. Nastvim tamo gdje smo stali. Kao da se ništa nije desilo.


Dan 20-03-1992

Home