Peti dan

14-01-1992

Novo jutro. Par nas prišlo je Siniši. Ja najviše iz znatiželje. Bio je sav nikakav. Jedino što je rekao, da su ga stolicom tukli. Sav je bio u modricama. Sipali smo vodu po njemu. Mokra košulja bila je jedini mogući lijek. Gledam njega a mislim na moja slomljena rebra. Ne smijem se ni dirnuti: lijevo naprijed, desno sa strane, pa desno pozadi. Sve je još toplo.

U hodniku postaje živo. Popunjavaju objekt. Otvaraju se vrata. Stražar poziva agronoma i još dvojicu. Otišli su na vanjske radove i čišćenje. Vidjeli smo ih kroz prozor.
Ponovo se otvaraju vrata. Ulaze nam dvojica zatvorenika. Jedan je onaj sivi koga sam već video u ćeliji. Pitam Nebojšu što je taj siv. On samo odmahne rukom i izusti: njega stalno svi redom tuku.
Pod prozorom su počeli radovi. Buše, vare. Postavljaju mrežu na prozore.
Ponovo dovode još dvojicu zatvorenika u sobu. Odvode drugu dvojicu.

Popodne nas izvedu u hodnik. Pridružili su nam se iz drugih soba. Postrojeni smo u vrstu ispred zida. Bilo nas je preko 25. Bilo je 6 ili 7 stražara. Tu je i onaj šef [Klarić] sa kata. Samo šeta i gleda. On samo razgovara sa jednim pomoćnikom mlađim od sebe. Pomislim, stroga hijerarhija. To mi je poznato. Onaj mali od 165 cm priča sa stražarima.
Vjerojatno, pomoćnik šefa, očita nam bukvicu. Pravila ponašanja u novoj sredini. Za mene to je bilo ionako sve novo.
Po nekim kriterijima, samo njima znanim, raspodjele nas, i vrate u sobe.
Svima stražarima moramo se obraćati strogo sa gospodine. Kada se vrata sobe otključavaju moramo odmah ustati. Moramo stati mirno sa pogledom na dole. Od sutra će nam hranu dijeliti u hodniku.

Bio sam opet u sobi sa Nebojšom. Pomoćnik šefa, je ustvari njegov šogor [Željko Živec], kaže Nebojša.
Izgleda da je radno vrijeme za danas gotovo.

Noć se primakla. Otključavaju se vrata. Pokušavamo se brzo dići. Ulazi visok stražar. Šeće, gleda, proučava nas, kao da nekoga traži. Dođe do agronoma. Ajde onu, kaže njemu. Agronom se malo nakašlja, udahne i počne:
Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana. A onda mi svi za njim ponovimo to. On nastavi:
Jure zove, Boban viče, evo mene poglavniče, a mi ponovimo. Tako sat, dva. Sve dok visoki nije doživio orgazam i izašao iz sobe.

Tada sam naučio prvu pjesmicu. Kasnije sam naučio cijeli repertoar junačkih popevki.
Spustim se na pod i zamotam u deku.


Prije sudnjeg dana

Home