Treći dan

12-01-1992

Kroz visoki mali prozorčić ulazi svjetlo. Došlo je jutro. Otključavaju se vrata. Tko treba na wc? Izlaze po dvojica. Nisam imao potrebe. Ovo je drugi dan da nisam išao mokriti. Očito, moji bubrezi su se odlučili na štrajk.

Gledam po ćeliji tko je sve tu. Dvojica sa dijelom vojničke uniforme, a ostali su u civilu, kao i ja.
Oko mi se zadrži na jednom. On je siv, crn. Koža mu je siva, crna.
Nitko ništa ne govori. Svi su zauzeti sami sa sobom.
Oko podne otvore se vrata. Stražar baci na pod komade kruha i limenke ribica. Za svakog po jedan komad. Meni i dalje nije bilo do jela. Dao sam svoj dio jednom koji me je pitao da li ću jesti.
Ponovo se čuje negdje pjesma: …zovi samo zovi, svi će sokolovi za te život dati…

Bila je večer, vjerojatno oko 22:00. Otvaraju su se vrata ćelije. Jedan u uniformi, oko 35 godina, visok, bolje rečeno nizak, ne viši od 165-170 cm. Diži se i polazi. Bile su njegove riječi. Ti ne, ti ne.
Mislim da su trojica ostala u ćeliji.

Stajali smo u hodniku u koloni jedan iza drugog. Iz drugih ćelija, pridružila nam se još nekolicina. U hodniku stoji nekoliko naoružanih stražara.
Dvojicu po dvojicu vezuju lisicama.
Očito je da nas nekud vode.
Krenuli smo prema dvorištu.
U dvorištu je kamion sa ceradom. Ličio mi je na neki manji TAM. Oni koji se koriste za razvoženje namirnica po gradskim dućanima.
Netko prošapće: vode nas na streljanje.
Pomislim: koja glupost.
Bio sam četvrti u redu, vezan za svog prethodnika. U kamionu pod ceradom bio je jedan HV vojnik. Zapovjedi prvom paru ispred nas: penji se.
Oni su se popeli. Preko držača cerade na plafonu, metalne šipke, vojnik provuče lisice i na drugu slobodnu ruku svakom od ove dvojice ih pričvrsti.
Ponovo zapovijed: penji se. To se odnosilo na mene i mog prethodnika. Lijevom rukom sam bio vezan za kompanjona a drugom sam pokušao da se popnem. Svaki pokret rukom me je bolio. Nisam uspio odmah da se popnem. Tada me je nešto tvrdo ošinulo preko leđa uz: što se vučeš četničku ti mater.
Ne znam odakle mi snaga, ali i vezni kompanjon me je povukao na gore. Podigli smo drugu slobodnu ruku na gore i škljocnule su lisice.

Kamion je bio napunjen. Zadnja cerada na kamionu je spuštena. Mi stojimo ovješeni za štanglu i čekamo. Trajalo je sigurno sat, a možda i duže. Nitko ništa ne govori.
Krenuli smo. Pokušavamo zadržati ravnotežu na nogama. Svako cimanje izaziva bol u tijelu.
Teško je bilo naslutiti kamo nas voze. Kroz pocijepanu ceradu probijaju se gradska svjetla. Gradska svijetla su nestala. Izašli smo na neku bržu cestu.

Vozač misli da vozi krumpire. Letimo naprijed, nazad. Lijevo, desno. Vozili su nas tako oko pola sata. Sišli smo onda na neku lokalnu cestu. Stani, kreni, stani. Definitivno smo stali. Motor je ugašen. Mi visimo i čekamo. Osluškujem što se vani događa. Ništa. Opet onaj isti među nama: sad će nas pobiti.
Sigurno je prošlo više od sat vremena.

Podiže se zadnja cerada. Klepnu zadnja vrata na dolje. Jedan HV vojnik penje se gore. Počne nam redom skidati lisice. Silazimo sa kamiona. Nitko ne viče na nas.
Vani samo dva naoružana stražara gledaju u nas.
Nas desetak stojimo na osvijetljenoj betonskoj pisti. Sa tri strane piste su zgrade.
nekadasnji_konc-logor Nekadašnji konc-logor, danas je dio Državnog arhiva

Mjesto mi je poznato. Znam, tu sam već ranije bio. To je vojni objekt ali se ne mogu sjetiti koji. Okolo je mračno pa se ne vidi dobro. Uveli su nas unutra.
Desno , pa soba lijevo. Potpuno prazna vojnička soba oko 10×5 m. Obična sobna vrata. Nema ni kvake ni brave.

Bilo je hladno. Svatko od nas spustio se na pod. Leđima prema zidu i što dalje od prozora. Neka stakla su razbijena. Nema ni rešetaka.
Ispred prozora stoje dva stražara. Šale se međusobno. Vide neku loptu, vjerojatno u travi. Jedan kaže: hajde idi po loptu. Drugi odgovara: misliš da sam bedak.

Otvaraju se vrata od sobe. Stražar kaže: nemoj da netko pokuša bježati kroz prozor. Vani je još sve minirano. Svjetlo će gorjeti cijelu noć i sutra ću vam naći neke deke da se možete pokriti. Nema traženja u wc. Ubacio nam je plastičnu kantu u sobu kao kiblu.

Od svih prisutnih ja sam nov. Ostali se već poznaju međusobno. Poznaju se i sa stražarom.
Smjestio sam se pored jednog polu-uniformiranoga. Moja generacija.
Počeli smo pričati.
Bio je rezervni major Zarić Nebojša iz Banja Luke. Bio je državni rukometni reprezentativac. Kaže, ovaj drugi, polu- uniformirani je njegov rezervni potporučnik Kajkut Siniša. Zajedno su uhvaćeni prije više od mjesec dana.
Moja znatiželja je bila veća od mojih bolova. Pitao sam i slušao. Koliko on zna samo su njih dvojica rezervne starješine. Ima još jedan aktivni pilot, u drugoj ćeliji. On je oboren i uhvaćen. Jedan dečko koji je bio vojnik na odsluženju vojnog roka. Drugi koji je bio mobilizirani vojnik. Ostali su obični civili ili seljaci. Brojno stanje se stalno mijenja.


LOGOR KERESTINEC: Četvrti dan

Home