Drugi dan

11-01-1992

Ležim sklupčan na madracu. Imam bolove. Nikada u životu se nisam tukao ili dobio takvih batina. Bio sam, a i ostao, intelektualan tip. Računao sam da se sve može riječima riješiti.
Samo sam žedan. Doručak sam odbio. Do toga mi nije bilo. U pravom smislu riječi ostao sam zatečen. Sebi nisam mogao objasniti ovu suludu situaciju.

Predvečer, povede me stražar ponovo na kat.
Idemo u lijevu sobu. Tamo gdje sam i prvi put sa policijom došao.
Odmah mi je sinulo: to je ponovo kod onog šefa [Klarića]. E sad ću … pomislim u sebi, da se žalim na ponašanje onih divljaka od sinoć. Žalit ću se. Kazat ću mu, da ću ih prijaviti što rade. Tražit ću odštetu za bolove.

Stražar otvori vrata. Stojimo na otvorenim vratima. Unutra pored šefa, koji sjedi, stoje još dvojica kompletno uniformirani. Stražar još nije ni progovorio, a šef mu prstom pokaže da me vodi u drugu sobu.
Propade moj genijalni plan. Morat će godinama pričekati svoje ostvaranje.

Ista soba od sinoć. Ovog puta prazna. Uđem unutra sa stražarom. Bilo je vidljivo da nisam najbolji, na nogama ( ne drže me noge) poslije sinoćnje obrade. Stražar mi da stolicu i kaže sjedi. To i uradim.

Za par minuta vrata se otvore. Ulaze ona dvojica uniformiranih koje sam vidio kod šefa [Klarića].
Jedan je svijetlo smeđi ili plavi. Rekao bih moja generacija možda plus neka godina. Očito je da je sada on šef. Drugi, crni manji, popunjeni. Tako očito njegov šegrt.

Stražar istog momenta bez ijedne riječi napusti sobu. Vjerojatno dugotrajno iskustvo.
Smeđe-plavi krene prema stolu. Stavlja ruku u džep i nešto vadi. Glasno i jasnim vojničkim glasom kaže: tko ti je rekao da sjedneš?
Vidim izvadio je mini kasetofon iz džepa. Uključio ga, i stavio na stol.
Odmah sam ustao. Htjedoh reći: pa vaš kolega mi je dao stolicu. Ali ipak se korigiram jer sa ovim izgleda nema šale. Moram biti malo ljubazniji da ga ne izazovem. Kažem: gospodin stražar mi je rekao da sjed….
I ovaj mi nije dao da rečenicu dovršim. Očito ista škola kao oni od sinoć.

Osjetih susret treće vrste. Njegova pesnica sa mojim grudnim košom. Poletim nazad. Pozadi me dočeka šegrt. On me vrati majstoru. Letim kao ping-pong loptica. Tamo, amo.
Nema udaraca u glavu. Samo prsa, stomak i bubrezi.
Odjednom, iz okreta sa čizmom, onako filmski kao Bruce Lee udarac, u moja prsa. Odletim u zid. Kao u crtanim filmovima, pretvorim se u pljosnatu masu koja sklizne na pod. Osjetim samo još jedan udarac čizmom.
Zadnje moje sjećanje: ma to se meni ne događa. To gledam sa strane. To je izvan mene. Vidim sebe kako me tuku. Dalje se ne sjećam. Utonuo sam u san.

Ležim na leđima na sredini sobe. Nema više udaraca. Otvorim oči. Šef, majstor svog zanata, gleda u mene i kaže: diži se. Ja, kao na daljinski, podižem se, ali ne znam gdje je gore a gdje dolje.
Majstor pita: tko si, s kim si radio, za koga si radio, kojom se rukom krstiš,… Ne razmišljam već samo automatski dajem odgovore na postavljena pitanja.
Majstor izađe iz sobe.

Stojim, a šegrt obilazi oko mene. Kaže: ispravi se (po dijalektu govora očito iz Hercegovine). Istog časa zavali svoju šaku u moj bubreg. Stojim a sve se oko mene ljulja. Šegrt je postao kao čarobnjak sa štapićem u ruci. Čim on krene rukom na jednu stranu, istog se momenta savijam na drugu stranu.
Nakon nekog vremena, radi tog čarobnog šegrtovog štapića meni se činilo jako dugo, vrati se majstor. Dolazi i stražar. Majstor mi rukom pokaže da izađem.

Ponovo se spuštam niz stubište. Ovog puta držim se čvrsto, sa obje ruke, za lijevi gelender. Stražar, [opet Dražen?], u najboljoj namjeri htio mi je pomoći. To sam odbio. Čučao je neki ponos ili bijes u meni. Ma tko vas jeb…, mislim u sebi. Vidjet ćete vi svog Boga. Sve ću vas ja prijavit. Dovukao sam se do ćelije.

U neko vrijeme noći, otvore se vrata ćelije. Netko kaže izlazi.
Pomislih, puštaju me kući.

Zabluda.
Prebacili su me u drugu, susjednu ćeliju. Polu mračna i unutra 7-8 muških osoba. Neki sjede leđima naslonjeni na zid. Drugi sklupčani leže na boku, na podu.
Vrata se zatvore. Pojedini od prisutnih samo su pokrenuli glavu. Kratko bacili pogled na mene i kao u usporenom filmu vratili se nazad svojoj meditaciji.
Gledam. Moji bolovi su na trenutak stali. Gdje sam. Opet sanjam. To nije stvarnost. Dolaze mi slike tamnica sa robovima iz filmova koje sam gledao.
Trgnu me riječi koje dolaze iz ugla “sedi tamo”. Pokaza mi rukom pravac. Bezpogovorno uputim se tamo gdje mi neznanac pokaza rukom. Sjednem na pod. Bolovi mi se vrate. Premještam se sa lijeve na desnu stranu. Ne znam gdje i kako me boli manje.
logor_Gajeva_nadleznost

Treći dan

Home