Prvi dan

10-01-1992

Brigadir Mate Obradović kaže policajcima: vodite ga.
Civilna policija, dva policajca, oko 10:00, povezli su me sa Črnomerca. Vozili smo se malo u krug. Dečki su tražili gdje je Gajeva. Nisu bili iz Zagreba. Pomogao sam im u snalaženju.
Stigli smo pred bivši vojni sud u Gajevoj 30a. Popeli smo se lijevo na prvi kat.
nekadasnji_logor_gajeva Logor Gajeva, današnji DORH
Soba, jedan stol, i za stolom uniformirana osoba. [Satnik Klarić]. Pored stola netko u civilu. Bez neke priče, onaj uniformirani ponašao se kao šef. Pozva vojnika i reče mu da me odvede dolje.
Prizemlje, lijevo. Ćelija prazna. Na podu jedan pocijepani vojnički madrac.

Ništa se nije dešavalo. Čula se samo odnekud pjesma.
Nakon sat-dva, zvao sam stražara. Pokušao sam mu objasniti da mi je osmogodišnja kći ostala sama kod kuće. Kako ne znam dokle će sve ovo trajati, molim ga neka mi dozvoli da nazovem nekoga da ode kod djeteta. Pogledao me i rekao da će vidjeti što može učiniti.
Za par minuta odveo me do prostorije preko puta hodnika. Rekao je da kratko telefoniram i pri tom ni jedne riječi gdje se nalazim. Korektan stražar. [Dražen !? Damir ?. Navodno, imao je disko ili filmski klub]. Nazvao sam prijateljicu i bez objašnjenja je zamolio da mi kćer iz mog stana odvede njenoj mami.

Predvečer sam odveden na kat.
Ovog puta u sobu na desnoj strani. U sredini stol. Za stolom sjedi jedan mladić sa naočalama, u civilu. Sa strana dvojica, dobro na-buildana. U crnim majicama, maskirnim hlačama i čizmama.
Tako impresivni, kao iz američkih filmova.
Stojim ispred stola. Dva inteligentno na-buildana priđu mi sleđa.

Onaj sa naočalama pita: Tko sam? Što sam? Što sam radio?
Na sve odgovaram iskreno, bez ikakvih problema. Ista pitanja kao i dva tjedna ranije u policijskoj postaji Trnje. I isti odgovori. Iskreni.
Pitanje: za koga radiš? Radio sam za tehničku upravu JNA. Podnio sam zahtjev za demobilizaciju i više ne radim ni za koga. Odgovorim.
Nisam ispustio još zadnji slog, a sruče se udarci po mojim bubrezima. Sinkronizirano sa obje strane. Lijevo i desno, od ove dvojice inteligentnih iza mene.

Promrmljam, tražim advokata. To sam vidio na filmovima. Dodam, neću dalje sa vama razgovarati na ovaj način. Na to moje junačko držanje, dobijem dodatnu porciju po bubrezima. Konačno stanu.
Kako sam bio naivan. Nisam imao pojma gdje su me doveli.
Pozovu stražara. On me vrati u ćeliju. Sklupčao sam se na podu, na pocjepanom vojničkom madracu.
Odnekuda iz hodnika i dalje je odzvanjala pjesma: …evo Jure i Bobana, evo zore, evo dana …


Drugi dan

Home